Na prelijepoj rječici Tavni u naselju Memići u decembru 2017.godine sagrađena je vodenica čiji je izgled nalik onima pravljenim prije 200 godina. Vodenica je u vlasništvu porodice Hadžić koja je svoju ljubav prema tradiciji, starinama i davnim vremenima iskazala na ovaj način. Žubor rijeke, miris svježe samljevenog žita, mlaz koji udara u vodeničko kolo svakog prolaznika uvjeri da su Sadija i njegov sin uspjeli dio prošlosti staviti u sadašnjost.

” Došao mi je sin i rekao da ima želju da napravi vodenicu. S obzirom da imamo jako lijepu rječicu, koja nikada nije presušila želio je to iskoristiti na najbolji mogući način. To je bila i moja želja još odavno ali su finasije te koje su me sprečavale da je izgradim. Međutim, razradom plana uspjeli smo doći do sume koju možemo izdvojiti da napravimo vodenicu”-kaže nam sedamdesetjednogodišnji  Sadija Hadžić.

Želja za vodenicom u vlastitoj avliji, kod porodice Hadžić rodila se i iz činjenice da je nekada na pomenutoj rijeci bilo 6-7 vodenica. Danas, osim njihove, nema niti jedne.

One malo starije vodenice svakako podsjećaju na njihovo djetinjstvo pa tako i Sadiju koji se prisjetio koliku važnost su vodenice imale tada: ” Ja sam kao dijete nosio čak u Osmake da se samelje žito. Nosio sam i u Zolje. Kada se u Tojšićima otvorio mlin, sa volovima smo nosili žito. Narod se snalazio kako je znao. Ko je imao konje išao je čak i u Vlasenicu”

Mnogo je onih koji danas iz znatiželje dođu da vide vodenicu, a nerijetko ima i onih koji donesu žito za samljet.

Sadija taj koji vodi računa o mljevenju žita. Nije mu dosadno dva-tri sata provesti u vodenici jer kaže da mu je tu odmor za dušu.

Vodenica porodice Hadžić napravljena je od drveta, neke dijelove su Sadija i njegov sin pravili, a neke pak drugi ljudi koji se u to razumiju. Bez obzira što je nedavno napavljena vodenica u Memićima, na rječici Tavni čuva bosanskohercegovačku tradiciju. Čuva uspomene na vremena kada su naše nane i djedovi prelazili kilometre kako bi samljeli brašno i na taj način prehranili porodicu. Čuva uspomenu da našim djedovima i nanama nije sve bilo na dohvat ruke.  Čuva uspomene na najljepšu i ukusniju prohu iz nanine kuhinje. Takve uspomene su nešto što sebično trebamo čuvati ne dati vremenu da da ih izbriše i vjetru da ih odnese. Trebamo ih čuvati i pokazivati generacijama koje dolaze jer su one svjedok naše prošlosti.

Priču o vodenici u Memićima pogledajte u Ramazanskom prilogu NEON Televizije