U jeku pokušavanja buđenja svjesti o ekološkoj zagađenosti naše planete ja ću se pobrinuti da vas poprilično informišem, da vam razbudim savjest, da vam poremetim raspoloženje.
Otišao sam na Vis i stvari koje su me dočekale nisu zavidne prirode. Smrad, stid, i želja za povratkom u civilizaciju. Smrad. Užasan smrad. Ali sudržao sam se od bjega, i ostao sam se sramotiti. Jer je to dio nas. Dio naše kulture. A mi kao hoćemo u Evropu. Dobro, možda mi hoćemo, ali oni nas neće. Ko će čistit za nama? Čak ni Inckova 2020. godina bit će kao i sve ostale. Crna rupa u Evropi, eto šta smo. Mi i albanci. Možda zato što smo muslimani, ali dobro, neću o tome, otići ću predaleko. Želja za civilizacijom ipak je bila jača od svega, pa sam se, nedugo od susreta sa deponijom, vratio u normalan svijet.
Od plastičnih flaša do spužve.

Nema čega nema, ali doista. I znam da će ostati samo na ovom tekstu, a ja nemam namjeru da budem jedinac koji će to promjeniti. Koji će promjeniti to da sve ostane samo na ovom tekstu. I ne, niti ću ja niti vi smijete reći sram ih bilo. ‘Ih’ predstavlja vlast, nadležne. Ne, sram nas bilo i sram ih bilo. Nas zbog smeća, jer mi smo ga donijeli, a njih jer oni ne rade ništa da nas spriječe. I prebacivanje krivnje trajat će, po mojoj slobdnoj procjeni, vječno.Ali bitno je da je ‘središte’ Kalesije dotjerano, pa našalit ću se malo, do evropskih standarda. Od takvih diskoteka da stanari ne mogu cijelu noć zaspati pa do novih flastera(kockica). I koga briga nešto što je daleko? Što niko ne vidi? Koga? Nikoga! I ne treba. Samo Majka Priroda ima štetu.. Majka kod koje svi žive a nitko je ne poštuje. Neću reći da je deponija toliko loša. Ima plavih kesa, žutih spužvi, nema čega nema. Čak i bijele tehnike. Ali to je mračna strana Kalesije. Mračna strana Bosne i Hercegovine.

Hazim Hadžić