1.

Tako se, naime zove knjiga Dragorada Dragičevića, štampana 87. godine u tuzlanskom Univerzalu, a ja ništa od istoimene, sjajne pjesme ne prepoznah u Raševu.

(E, ljudi, ljudi, miline jedne, Kad u Raševo Nedelja sedne. Celo se Raševo suncem umije, pa ne znaš je li to ono il’ nije…)

No, krenimo redom.

2.

O Planini Javornik na google jedva da išta možete pronaći što je iznenađujuće obzirom da isti zna svašta o kojekakvim glupostima ali o jednoj interesantnoj planini ne zna gotovo ništa.

Uglavnom mnogi od nas čitav život provedu gledajući obronke Javornika a nikad se na njega ne popnu, jer za to, ako ćemo iskreno i nemaju nikakva razloga.

Na vrhu planine iz daljine se da nazrijeti selo Raševo.

Tako to traje i traje, a onda se rodi želja da jednom pogledamo Spreču, polje i okolinu sa druge strane, sa vrha sela u koje prvo dođe mrak, gdje prvo padne snijeg i zadnja procvjeta jagorčevina.

Krčkala se ta ideja neko vrijeme i evo nas: Alija Šabanović, Senad Bajrić i moja malenkost u nedjeljno jutro ulazimo u Gojčin i parkiramo auto na vrhu sela.

Senad je jednom išao tim putem, pa nas on kao iskusni planinar vodi.

Prije toga je uznemirio, vjerovatno i probudio Samira Osmančevića jer je ovaj zapisivač zaboravio olovku i svesku za pisanje, tako da nam Samir po tom pitanju pomože. Tako je to kad je čovjek staromodan pa mu i u planini samo olovka i papir pomoći mogu.

Krećemo prema selu Raševu, uz planinu Javornik.

3.

Prva pauza je kod mjesta gdje je nekada bio izvor sa vodom, a kojeg je ova suša izbrisala. Obilježili smo put znojem i koracima umjesto onim crvenim, planinarskim tačkama.

Javornik se s pravom može pohvaliti da je pun čiste vode, ali je visoka temperatura učinila svoje. Još nečim se Javornik ističe, medvjedima i vukovima, ali i drvetom.

Jesmo se okupali u znoju lica svoga ali je pješačenje bilo prijatno i zabavno.

Uz planinu se penjemo prema izolovanom selu.

4.

Kada smo izašli na prosječeni put, namjenjen, najvjerovatnije za eksplataciju drveta, upravimo prema selu.

Naumpadne mi da je grupa pevača na turneji, 1963. godine, svratila u kafanu na planini Komar, iznad Travnika. Za pet minuta su, zezajući se i dopunjavajući napisali tekst pjesme Ima jedna krčma u planini. Pesma je preko noći postala popularna i obilježila karijeru Nedjeljka Bilkića.

Probali smo i mi i nije nam tako loše ni išlo. Ta naša pjesma je više za djecu nego li za odrasle, pa je ovdje nećemo citirati, ali samo da se zna, na tom putu je i pjesma nastala, što i nije čudo zna li se da je Alija imao dobra iskustva sa pisanjem pjesama dok je bio malo mlađi.

5.

Nije da smo očekivali medvjeda ali se ne bi iznenadili da se kojim slučajem pojavio, jer to je njegov teren.

Moj drugar Fudo me već neko vrijeme upozorava da će me na tom mom bauljanju po planinama jednom presresti medo i priupitati za zdravlje, no ja ga za sada ne uzimam previše ozbiljno.

6.

I tako mi izađosmo na padine Raševa. Zelenu livadu sa koje se vidi sve sa druge strane, ali baš sve. Pogled iz ove perspektive je potpuno drugačiji. Vidi se sve, svako selo, svaka kuća, aerodrom Dubrave…

Selo je malo, raštrkano i solidnim, kaldrmisanim putem, 17 kilometara dugim,  povezano sa Šekovićima.

Ljudi nisu pretjerano ljubazni i nepovjerljivi su prema strancima. Možda nisam u pravu ali mislim da je Raševo mrtvo selo u kojem nema baš ništa bitno ni interesantno, i da je tu ostao samo onaj ko mora.

Iznenadilo me da nisam vidio voće, nije rodilo ili ga ja nisam znao pronaći.

Vidjeli smo jednog ljutog psa, jednu ženu na vratima koja se nije uspjela skloniti od nas, i pastira sa ovcama u šumi dok smo se spuštali nazad. Niko, pa ni onaj oštri tornjak nije pokazao želju za razgovorom, ili on jeste, ali se mi sa tom pričom nismo složili jer nam nije djelovao previše miroljubivo.

7.

Hajmo mi nazad.

Niz brdo je malo lakše nego uz brdo, ali nije jednostavno. Oko Raševa je iskasapljena šuma, stoljetna stabla posjećena i siječe se i dalje, čini se bez ikakvog plana i reda.

Namjeravali smo posjetiti Gojčinsku pećinu (Jovicina pećina) i nije nam se to učinilo kao dobra ideja jer je put neprohodan i težak, zarastao i baš nezgodan.

Okupali smo se u znoju ali, najviše zahvaljujući Senadovoj upornosti, odustali nismo.

Vode su, kao što rekosmo uglavnom presušile ali oni najžilaviji izvori i dalje  teku.

Kada smo lošim putem stigli do pećine i lovačke osmatračnice, zastali smo da povratimo snagu. Napili smo se hladne vode sa izvorišta planinskog potoka hladnog kao led i popili kaficu.

Ritam koji smo sebi nametnuli možda je bio i prejak jer dan je vreo a put teško prohodan. Po ovakvom vremenu niko pametan ne luta planinom, ili smo to već konstatovali.

Ne htijući na mjestu odmora smo spazili roj pčela koji je odlutao i nastanio se u jednoj šupljoj bukvi. Njima ništa ne smeta i niko im ne uzima teško sakupljeni med.

Pećina je interesantna i vrijedilo je doći do nje. S kamena na kamen, s noge na nogu…

U povratku nas je onako umorne, na sred puta dočekao bijeli golub, samo on će znati otkud tu i zbog čega.

8.

Ukoliko Vam padne na pamet da pješačite planinom Javornik snosite odgovornost za sve što vas na tom putu snađe, a snaći će vas mnogo toga. Ja vam savjetujem da ne pratite trag kojim smo mi išli, jer on nije ni bezazlen ni jednostavan, a ako vam se na tom putu dogodi da samo nogu uganete teško ćete se dohvatiti auta i naseljenog mjesta.

Ako idete, a meni nimalo nije žao što jesam, idete na vlastitu odgovornost…