Očito je da su svakom narodu njegovi običaji dragi. I stanovništvo tojšićkog kraja se ponosi svojom tradicijom i običajima. Od običaja sklapanja braka, rođenja djeteta, pravljenja kuće dočekivanja gostiju i dr. ne razlikuju se puno običaji ovog prostora od ostalih krajeva u Bosni i Hercegovini.

U knjizi “Tojšići od srednjeg vijeka do 1958.godine” autor Damir Bošnjaković dotakao se nabrojanih običaja a mi smo preuzeli dio o davanju imena djetetu. Kada je riječ o davanju imena, piše Bošnjaković, nerijetko se u tojšićkom kraju davalo ime umrlog djeda, mada ima i slučajeva da se djetetu da ime djeda koji je živ. Ako se rode blizanci dat će im se slična imena, naprimjer Tarik i Namik, Amar i Omar, Jasmin i Jasmina. U Tojšićima je znatan broj muslimanskih imena koja se završavaju na ed i din koja evociraju vezu čovjeka sa vjerom. Takva imena su: Hajrudin, Sejfudin,Muhidin…U duhu našeg mentaliteta gotova sva imena su pretrpjela izvijesne promjene i u praktičnoj upotrebi se javljaju u skraćenom pa i sasvim drugom obliku. To skraćivanje imena se javlja vrlo rano. Tako je i čuveni Osmanski putopisac Evlija Čelebi još u XVII stoljeću, putujući koz Bosnu, uočio ovu pojavu. On na jednom mjestu kaže: ” narod u ovoj zemlji svoja imena izgovara skraćeno, pa umjesto Mehmed kaže Meho, mjesto Ahmed-Ahmo…”

Svaki rod u Tojšićima ima interesantnu priču. Međutim priča o Selimhodžićima po svojoj stukturi i nastanku privlači pažnju kako običnog čovjeka tako i istraživača različitih profila. Naime, poznato je da su porodice u Tojšićima nekada imale puno djece i da su ta djeca često umirala. Međutim, rijetkost je da jedan bračni par ima osmero djece i da su sva muškog roda. Ako se tome doda podatak da su sva djeca imala imena sa početnim slovom M, onda možemo reći da je ta pojava antropološka i socijalna rijetkost. Jusuf Selimhodžić i njegova Rasema su imali osam sinova, a nikada nisu ni pomislili da žele žensko. Osim toga, nikada nisu ni spomenuli da su htjeli da im sinovi nose imena sa istim početnim slovo. Dvoje od djece je umrlo vrlo rano, a neki žive i danas.

Imena Raseminih i Jusufovih sinova:

Mehmed,Muhamed,Midhat, Muharem,Munib,Mustafa (dva imena nepoznata)

Ako dijete nije napredno, vjeruje se da mu treba promijeniti ime. Nena ili majka djeteta uzme tri hormašice ili gurabije i svaku nazove nekim imenom. Ime one hormašice koju dijete pokaže ili prvu koju pokaže rukom bit će ubuduće njegovo ime.

(Iz knjige “Tojšići od srednjeg vijeka do 1958.godine” Damira Bošnjakovića)