Početak mjeseca juna težak je. Posebno za Zvorničane. One kojima su 1.juna 1992.godine odveli i ubili najmilije. Sineve, očeve, djedove…Emina je jedna od onih koja od pomenute godine plače i čezne za ocem.

“Kod nas sve je počelo u aprilu 1992. Dakle bili smo među prvima koji su doživjeli masakr kada je rat počinjao. Prvo smo bježali u druga sela, krili se po šumama. Ja sam spavala ocu na grudima, sestra s majkom, pošto je bila mlađa. Ja sam imala 6 godina, a sestra 3,5. Toga dana 1. Juna 1992, pozvali su nas da dođemo u Bijeli potok, dakle sve nas koji smo se krili po susjednim, još uvijek slobodnim selima. Rekli su kako neće niko biti povrijeđen, da se preda oružje te da će nas odvesti autobusima u pravcu Tuzle. Narod je povjerovao te tako i uradio. Međutim, kada su se svi skupili počeli su odvajati muskarce od žena i djece.” priča Emina za NEON Televiziju.

” Moj otac je držao moju sestru u naručju. Nasilno su je oteli njemu iz naručja, a njoj je krenula krv iz nosa. Krv za koju nije bilo dovoljno krpa da se zaustavi. Od toga dana, ona godinama ima taj isti problem. Zamislite traumu tako jednog malog djeteta, koje iako ne zna sta se zapravo događa-reaguje. Zamislite traume sve prisutne djece kojoj otimaju najmilije. Taj dan su odveli moga oca, djeda i još 680 drugih ljudi i momaka.A nas su, žene i djecu, stavili u autobuse te odvezli do Crnog vrha. Odatle smo nastavili pješke, a za nama su bacali granate. Dosta žena i djece je stradalo, ranjeno. A zamislite taj vreli junski dan. Sa kesicama i po dvoje troje djece u rukama. Žene, same. Sjećam se da sam uprkos toj vrelini na svojim leđima nosila smeđi džemper svoga oca. Nažalost, nemam ga više. Ni džempera ni oca.” dodaje

Eminu i porodicu smjestili su u školu u Živinice, sa ostalim izbjeglicama. Izbjeglice u vlastitoj zemlji, ali kao što reče to je neka druga priča.

“Sjećanja na oca nisu brojna, da li zbog traume, da li zbog samozaštite. Ali ipak, duša zna. Ta duša je svake večeri, kada svi legnu plakala za ocem. Niko nije znao niti je trebao da zna. Težak je to bol, a tek za jedno djete od 6 godina. I dan danas sa 36 je isti. Čekali smo da se vrate. Nismo htjeli nigdje van Bosne ići. Ali nisu došli. Nikada. Saznali smo kasnije da su ih taj isti dan 1.juni 1992 i ubili. Odveli ih kući, uzeli pare i zlato, te ih na kućnom pragu likvidirali. Obojicu. Ne može covjek ni da se više sjeti svega, svakog detalja. Dešavalo se svašta. Ne ponovilo se nikome i nikada. Danas mnogi naši ljudi ne žele da pričaju o ratu, “da ne truju mržnjom svou djecu”. Ja spominjem i uvijek ću spominjati. Tako nešto se ne zaboravlja. Ne moze se zaboraviti. A i ne treba. Ne radi mržnje, već zbog ljubavi. Ljubavi prema ljudima, našim očevima, djedovima, braći, drugovima, amidzama, daidžama koji su živote izgubili. Kojima se životi oteti. I ljubavi prema nama samima, i našoj djeci i sutra njihovoj djeci.” zaključuje Emina na današnji dan koji je od svih nekako teži. Budi uspomene. I lijepe i one bolne jer su zbognjih one prve prekinute.

Otac Rizvan i sin Izo ukopani su u Memorijalnom centru Kalesija Gornja.