U poslednjem danu Allahovog magfireta ovogodišnjeg šehri Ramazana, uz pojačani ibadet i razmišljanje, sjetio sam se dijela predavanja jednog istaknutog kalesijskog alima. Neposredno nakon rata, bio sam prisutan u kalesijskom džematu Prnjavor, gdje je nakon akšam namaza održan mevludski program, gdje je gost bio hafiz, docent doktor Fadil Fazlić.

Hafiz Fazlić je rođeni Kalesijac, koji je svoju imamsku i nastavničku karijeru izgradio u Gazi – Husrev begovoj medresi, Fakultetu islamskih nauka, kao i Medžlisu islamske zajednice Sarajevo. Čovjek koga sa velikim uvažavanjem i poštovanjem pominju njegovi učenici, studenti, danas hafizi, kojima je profesor Fadil bio muhafiz. Danas su to prepoznatljivi nosioci vjerskog i naučnog života naših medresa, fakulteta i visoki imamski službenici. Hafizu Fadilu Fazliću, nikada nije bio zahmet, doći na poziv u svoju Kalesiju, svoj Prnjavor ili negdje drugo u Tuzlanski kanton, kao što je i bilo poslednje predavanje uvaženog hafiza u Lukavcu, nakon čega je preselio na ahiret.

Na pomenutom predavanju u Prnjavoru, hafiz je ispričao jednu situaciju, kada mu nakon klanjanja namaza u džamiji u Sarajevu, dolazi mlađi čovjek sa kesom u ruci. Obraća se hafizu sa riječima, da je prije nekoliko dana njegova majka umrla i da je bila jako pobožna žena. Naveo je razmišljanje, da je osjetio potrebu da nakon majčine smrti, uzme njenu sedžadu, tespih i Kur'an i iz poštovanja preda u džamiju, kako bi se ljudi time koristili. Hafiz Fadil nakon što je pažljivo saslušao tog momka, kaže mu svoje razmišljanje koje mladić i nije očekivao. Tvoja majka je umrla i iza nje su ostale te stvari, koje si ti donio da pokloniš džamiji. Znači li to da je nakon smrti tvoje majke u tvojoj kući i islam umro, jer se tim što ti nosiš u ruci neće više niko od tvojih ukućana koristiti. Mladić nije očekivao takav mudar odgovor i sa donesenim stvarima se ponovo vratio kući.

Svako od nas treba sebi postaviti pitanje. Kakav mi to život živimo? Šta mi našoj djeci za vrijeme života i nakon smrti predstavljamo? Jesmo li samo obični “bankomati”, u kojima novca nikada nestati ne smije! Trebali nakon naše smrti, da se sačekaju ona dva zakonska sahata, da se ohladimo da se ne bi slučajno u mrtvačnici “probudili” zbog pogrešno utvrđene smrti, jer nije bilo vremena da se pojave sigurni znaci, zbog žurbe da se mrtvi odveze iz kuće koju je on sagradio. Da li je samo uspjeh našeg života, da svoju djecu materijalno zbrinemo, ne vodeći računa o njihovom vjerskom životu. Kuće koje im ostavimo , za kratko vrijeme će biti stare i izvan trenda vremena, a nije nam naumpalo, ni da ih u mekteb pošaljemo. Imamo pravo kao roditelji da im i u njihovoj najvećoj snazi sugerišemo, da bez vjere u njihovom životu, pored materijalnog i svakog drugog bogatstva, oni nisu ništa nego “garibi”, čija će se nit za kratko vrijeme prekinuti i neće znati ni ko su, ni odakle dolaze.

Korisno bi bilo da im kažemo, da njihova sedžada predstavlja njihovu “košulju”, koju imaju obavezu danas pet puta obući i istu takvu svoj djeci kupiti ili pokloniti. Zar smo sebi dozvolili da nam u današnje vrijeme nakon smrti, umjesto dženaze namaza sviraju orkestri, a našem babi i majci je klanjana dženaza. Zašto nakon što smo cijeli život griješili i nakon smrti griješimo. Znamo mi svi da će naše tijelo u zemlji za kratko vrijeme nestati. Nije to nikakva filozofija koju treba posebno razumjeti. Ali isto tako, nam je svima jasno da kada se pogleda naše tijelo, svi znamo da to više nije onaj insan koji je hodao, govorio, emotivan bio, nego je samo ostatak onoga što je od njega ostalo. A šta je sa našom dušom. Kako će njoj biti? Kakvu korist će ona od violina i truba na našoj sahrani imati? To je segment o kojem treba malo dublje porazmisliti i tražiti one “stvari” koje će tu komponentu uzdići i dobre joj pravce dati. Da nas dragi Allah uputi…

(Piše: Dr.Asim Mehmedović)