U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, veliku ulogu imale su i žene. Jedna od njih je i Adisa, hrabara bolničarka koja je u rat pošla sa braćom. Seidom i Zehrudinom. Seid je, nažalost, poginuo. Razgovor sa Adisom 1992. godine obavio je novinar Abdulah Suljkanović. U nastavku prenosimo njegov tekst.

“Kalesijsko ratište je, dugo vremena, bilo jedno od najžešćih u zoni odgovornosti 2. korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Ovdje su srbijansko-crnogorski plaćenici i domaći četnici, doživjeli niz teških poraza i pretrpili značajne gubitke. Borci Kalesije su jurili iz bitke u bitku, i još na početku rata, oslobodili značajan dio okupirane teritorije. S braniocima je ju rišala i hrabra Adisa sa bratom Seidom, koji je u jednoj od akcija hrabro poginuo. Učestvovala je u svim borbama za oslobođenje Kalesije, i branila drevni Gradačac
gdje joj je bilo i najteže. Za iskazanu hrabrost, požrtvo vanje i uspjehe u borbi, nedavno je od komandanta 205. brdske brigade, primila priznanje. Tim povodom smo razgovarali sa Adisom kalesijskom heroinom:

“Prije izbijanja rata, odlučila sam da ostanem s braćom i pomognem u odbrani sela. Jeste
da je u to vrijeme bilo teško, jedna žena među muškarcima.. Ali, kad sam vidjela kako me ti ljudi gledaju, bilo mi je mnogo lakše.”

– Formiranjem Prve čete uključili ste se u ovu jedinicu i postali četni bolničar?

“Da. Ovom poslu sam se posebno predala, kad mi je rahmetli brat poginuo. Jer, ako njemu nisam mogla pomoći, mislila sam, možda ću drugome spasiti život.”

–Sjećate li se prvog ranjenika kojem ste ukazali pomoć?

“Naravno da se sjećam. Ranjenika su donijeli ispod Visa i imao je povrijeđenu nogu. Dok sam ga previjala, sa Visa su nas neprestano gađali. Bio je sa područja Zvornika i zvao se Nedim. Nedavno me je i posjetio, što mi je bilo veoma drago. “

–Ratne povrede su teške i razorne. Bili ste u prilici da otimate život od smrti. Kad vam je bilo najteže?

“Najteže mi je bilo kad mi je brat poginuo. Međutim, nikada neću zaboraviti bitku za Gradačac, kad su nam dva borca poginula a devet teško ranjeno. Kad smo se vraćali iz Gradačca, nas 32 je otišlo, a vratilo se smo 22. Bilo mi je, jako teško.“

-I sami ste teško povrijeđeni?

“Da. Granata je pala neposredno pored mene, i imala sam sreće. Povrijedila sam glavu i imala neke unutrašnje povrede. Ubrzo sam se vratila u jedinicu, ali sam posljedice kasnije osjetila.“

-Ako usporedite sanitetsku službu na početku rata i sada, koja je, zapravo, razlika?

“Jako velika razlika! U početku sam bila sama i nisam imala čak ni zavoja. Danas, svaka četa ima po tri-četiri bolničara, i dovoljno sanitetskog materijala. Svaki bataljon imaljekara, a u neposrednoj blizini je i ratna bolnica … ističe naša sagovornica Adisa Gazibegović,
hrabra bolničarka i prva dama u Oružanim snagama Il korpusa Armije BİH.