Nije sjedila na stepenicama čekajući babu da dođe iz džamije sa slatkišima kupljenim ispred iste. Nije čekala nikog da ga u ruku poljubi odmah poslije Bajram namaza. Nije čekala. Nije imala koga. Babo jutros, kao ni prošlog Bajrama, nije otišao u džamiju. Nije što nije htio ili mogao. Nije jer babe nije bilo. Nema ga od 1993. godine kada njegovo tijelo bi ranjeno na liniji a duša isto napusti u bolnici 11 dana poslije. Bila je djevojčica pa nije ni razvila osjećaj kako je čekati nekog da sa slatkišima dođe kući dok kahva i maslenica mirišu iz kuhinje. Mislila je da jednostavno tako treba. Ipak, imala se čemu radovati. Imala je nešto svoje. Posebno. Što grije srce i tjera ga da treperi dok hodža na televiziji završava svoju hutbu. Mati joj je stvorila naviku da odmah upućuje bajramske čestitke. I znala je da će joj prijati. I prijalo je više nego što je mogla zamisliti.

Kada su telefoni uveliko bili u upotrebi, prvu čestitku tekstualnu pisala bi njemu. Njemu koji je bio oslonac i podrška. Daidži. I svaki put kad bi pohvalio da je opet prva uspjela poslati poruku imala je osjećaj da joj srce u grudima od sreće raste.

Poslije toga obišla bi amidžu i djeda, pa na telefon zvala tetke. I to je bila njena tradicija. Ponavljala bi je svakog Bajrama dok bi iz kuhinje ipak mirisala kahva, maslenica, halva.

Rasla je ali od svog običaja nije odustajala do jednog trenutka. Prije tri godine svom Gospodaru vratila se i duša njenog daidže. Jednostavno zvati nekog na telefon, a da prije toga njemu nije poslala poruku nije bilo isto. Čestita ona Bajrame i danas, ali ne istim intenzitetom kao tada. Raduje se Bajramu, stvara nove običaje ali jedna čestitka u grlu kao knedla stoji. Pretvara je u dove, fatihe…

Zato prije nego čestitka knedla u grlu postane zovite svoje najmilije i recite im da ih volite. Riječi koje nemamo kome uputiti zaista znaju boljeti..

Bajram Šerif Mubarek Olsun..