Uspravno stajanje i hodanje na dvije noge najveća je vještina kojom je čovjek ovladao. Ona mora da se nauči. Ako bi nam četvoronožni gost sa druge planete došao u posjetu, on bi se divio našoj sposobnosti da hodamo na dvije noge. Kada bi to i sam pokušao, trebalo bi mu dosta vremena da nauči ovu vještinu, baš kao i nama kada smo bili mali.
Kada stojimo mirno, stalno vršimo pokrete za održavanje ravnoteže: premještamo težinu sa jedne noge na drugu a pritisak na zglobove, i mišići usmjeravaju tijelo da se pomjeri na ovu ili onu stranu.
Da bismo održavali ravnotežu kada stojimo mirno, stalno radi oko 300 mišića u našem tijelu. Zbog toga smo umorni kada duže stojimo. U stvari, stajanje je rad.

U hodanju, mi ne koristimo samo vještinu održavanja ravnoteže već i dvije prirodne sile.
Prva je vazdušni pritisak. Naša butna kost odgovara udubljenju zgloba kuka tako savršeno da u ovom zglobu postoji vakuum. Vazdušni pritisak pomaže da se ovaj spoj drži čvrsto. Zahvaljujući tome noga je spojena za tijelo tako da se njena težina ne osjeća.
Druga prirodna sila koju koristimo kada hodamo je sila Zemljine teže. Pošto mišići podignu nogu, sila Zemljine teže je povlači naniže i noga slobodno visi, kao klatno.
Kada vidite kako se akrobata šeta po zategnutom konopu, održavajući ravnotežu, zapamtite da on obavlja istu, samo mnogo težu vještinu kao i vi kada stojite ili hodate. On je to morao da vježba dugo, dugo vremena.