Zulfikar Zuko Džumhur (24.9.1920 – 27.11.1989.) hodoljubac, karikaturista, slikar, režiser, pisac, tv scenarista, stanovnik svijeta i najpoznatiji Konjičanin. Otac mu Hafiz Abduselam, bio je na službi muftije u vojsci tadašnje Jugoslavije u Beogradu, a majka Vasvija došla je u Konjic samo da ga tu rodi, pričao je jednom Zuko, koji je bio dijete sa Neretve, ispod Prenja, sa Baščaršije, Dorćola i Terazija, što je zasigurno razvijalo i obogaćivalo njegove raznovrsne talente, svestranost i enciklopedijsko znanje. Školovanje u Sarajevu i Beogradu, druženje sa knjigama i umjetnicima, ljudima, muzejima i gradovima svijeta na svim dijelovima globusa, razvili su njegov kozmopolitizam i talente do genijalnosti, a ljudskost do vrhunske jednostavnosti.

Hodoljubio je naš Zuko svijetom, zapisivao i pričao, spajao ljude i rušio granice.Koliko li se on svijeta nagledao za nas, koliko koraka carskim drumovima mjesto nas prođe…
Govorio je lagano, svima razumljivim, narodnim, pitkim jezikom objašnjavao i najsloženije pojmove iz svijeta prirode, geografije, historije, društva i politike, zbog čega je bio blizak i cijenjen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i narodnim. Svako ga razumio i seljak sa Bjelašnice, i tramvajdžija sa Grbavice, alas sa Dunava i ribar sa Jadrana. I volio ga svako. Tako jednom, u gradskom autobusu, čovjek koji nije imao kartu prišao je Zuki i zatražio da mu posudi novac, a Zuko kaže, “pa što mene pitaš kod toliko ljudi”, “ali moj Zuko samo tebe poznam u ovom autobusu”, rekao je čovjek Zuki, čije karikature su svakodnevno izlazile u beogradskoj «Politici». Išao je kroz život iskreno, otvorenih očiju, volio je ljude, druženje, umjetnost, čega god se dotakao ostavio je svoj otisak. Zuko je govorio jednostavno, jezikom mahale, ulice i kafane, običnim prirodnim jezikom koji iscjeljuje, mnogi njegovi izrazi, pojmovi i metafore postali su svojina svih nas.

Srce mu je kucalo ritmom Neretve i Dunava, Granada, Sevilja, Marakeš, Bosfor, Skopje, Vranje, Siera Madre, Andaluzija, Štokholm, Atina, Ankara, Egipat bili su njegov svijet, bio je među mudrim Arapima i Grcima, stopala njegova tabanala Peštom, Baščaršijom, Stradunom, volio je zanatlije i kaldrmu Mostara, slikare i Neretvu u Počitelju, akšamluke i banjalučke Šehitluke, Bregavu i Stolac, Beč i Atinu, Carigrad, Lisabon, Alžir, vrelu Saharu, Meksiko, koje je tako dobro upoznao kao da se tu rodio, te ove krajeve slikom, crtežom i riječju približio svim tv gledaocima…
Oštro i genijalno, aformizmom i karikaturom reagovao je na sve pojave, posebno nepravde i gluposti državnih birokrata. Karikatura koja ga je proslavila je ona iz 1950.god. gdje na zidu stoji okačena slika Staljina koji Marksu diktira kako će pisati svoj “Kapital”.
“Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut šethland džemperom, sa kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo kao da im je stari poznanik ili dajdža ili amidža. A onda bi nestajao u neki samo njemu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljubca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam učio “visoku školu marifetluka” dugi niz godina … samo sam jedno shvatio : da se u tom duhovnom  darovitom mudracu sretno susreo istok, zapad sjever i jug : Afrika, Azija i Evropa.”, napisao je jednom Mirza Idrizović.
“Nisam ni nesavremen ni nemoderan, pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i adete u kojima trajem i duram i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je Zuko, veliki i vedri humanista, čuvar baštine, plemeniti čovjek kome cijeli svijet bješe domovina, a ljudski rod njegova porodica.
Ljudi i sada prepričavaju neke njegove misli, aforizme i izreke, kao što su ove:
“Uvijek sam u bijelom svijetu više bio začuđen odnjegovanošću i ljepotom žena u poznim godinama, nego divnom i raskošnom svježinom mladih djevojaka”.
“Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice nekog gnjavatora i mehkosera”.
Jednom je jedan trčao – džogirao, a Zuko mu, naslonjen na šank, rekao “Samo ti trči! Allah je svakome propisao broj koraka, pa ti požuri potroši svoje”.

Zuko je bio jedan na dunjaluku, ostavio nam je 10 knjiga, tri igrana filma, više od 10 000 karikatura, 35 scenografija za pozorište, TV emisije, slike za pamćenje, oživio mnoge likove.
Kako se odužiti ovom velikanu bosanskog duha, napraviti trajno poštovanje djela, čije poruke i pouke vrijede za sva vremena?
Od 2006 godine, utemeljuje se regionalna nagrada “Zuko Džumhur” za neobjavljenu zbirku priča, a renovirana rodna kuća na obali Neretve, u ulici Zuke Džumhura, čeka da postane spomen soba, kuća knjige i slike, pa da se u njoj prijatelji susreću, a mladi uče o velikom učitelju, majstoru kratke priče, o slikama, knjigama, o lahkoći življenja i stvaranja, o tome kako se voli cijeli svijet, o posljednjem renesansnom stvaraocu sa ovih prostora.
Međutim, naš Zuko je i bez toga uvijek tu, pored nas, nasmijan, obučen u svoj đubretarac, sa kundurama ili bos, sa bradom i džepnim sahatom. Malo je otišao u posjetu nekoj kraljici u Evropi, da vidi srednjovjekovne zamke Espanje i Francuske, otišao je niz sokake Počitelja, na kahvu do Affana ili Zeca, ili je malo zaronio u Neretvu i izroniće u slijedećoj emisiji “Hodoljublja”, naš biser, slavni Zuko, velikan bosanskog duha.

Dokumentarac o Zuki: