Kada smo u « Preporodu» pisali o tome kako su četnici ocu Muji Hasanović iz Klise i majki Aliji Musić sa Kučić Kule, kod Zvornika, ubili po petericu sinova, pomislili smo da su njih dvoje doživjeli najveću tragediju i da nema nikoga ko je više od njih izgubio evlada.

Nažalost, nismo bili u pravu. Saznali smo da u njihovom komšiluku, u selu Durakovići, živi Nazija Beganović, kojoj su četnici ubili muža i šestericu sinova.

Suze presušile

Kada sam Zijad ef. Hasanoviću, imamu iz Đulića, kome pripadaju i Durakovići, najavio da zijaretim Naziju Beganović, on mi reče da se to potrefilo i sa tevhidom, koji se toga dana, na ikindiji namazu, u tom mjestu održavao za rahmetli Hajrudina Durakovića, kome je prije sedmicu klanjana dženaza u Memićima, na kome će vjerovatno biti i Nazija.

Nakon tevhida saznadosmo da je Nazija bila odsutna i da je otišla u posjetu kćeri Fati, koja živi na području općine Kalesija.

Našli smo je kod kćerke, kada se upravo spremala da se vrati u Durakoviće. Bila je u društvu kćerki bliznakinja, Fate, udate sa troje djece i Fatime, djevojke, koja živi s njom u Durakovićima. Tu je bio i njen unuk Mirza, sin Idriza, koji također živi s njom. U društvu dvije kćerke i četvero unuka, Nazija nam otpoče svoju tužnu priču:

« Sve je počelo od momenta kada su nam četnici naredili da se svi, iz petanestak sela, sakupimo u Klisu, odakle su nas 1. juna 1992. godine zlikovci sve skupa sproveli do Bijelog Potoka kod Đulića. Tu su nas razdvojili. Na desnoj strani su bile žene, a na lijevoj muškarci, njih 668. Muškarce su potom povezali, natovarili na kamione i odvezli u pravcu Zvornika. Tu sam posljednji put vidjela mojih šest sinova i muža. Iako mi se srce tog momenta bilo okamenilo, ipak sam se potajno nadala da se neće desiti najgore. Neko je tada upitao četnike kuda vode naše muškarce, a oni su odgovorili da ih vode na razmjenu.

Od tada, do danas, ni o jednom od mojih sinova i mužu ništa nisam saznala. Niko nije rekao da ih je vidio niti da je nešto o njima čuo. Više od 10 godina vladao je nekakav tajac. Nada da je neko od njih preživio bila je sve manja. Tek prošle godine saznadoh da su mi u masovnoj grobnici Crni Vrh kod Glumine pronađeni sinovi Idriz i Muriz i muž Mustafa, čije su kosti kasnije ukopane u šehidsko mezarje u Memićima. Sada odem kod njihovih kabura,dugo ostanem, isplačem se. Nadam se da će se pronaći kosti i ostale četverice mojih sinova: Beriza, Feriza, Rame i Fahrudina. Nada da je bar neko preživio skoro je presahla.»

Gledamo Naziju i slušamo njenu tužnu priču, da tužnija ne može biti. Više nema ni suza u njenim očima. Veli nam da su od stalnog plača skoro i suze prestale. «U početku su mi dolazili na san, ali poslije nikako. Sve sam pokušavala ne bih li ih sanjala, ali uzalud. Ne mogu da spavam. Ako i zaspim, to bude samo do ponoći. Probudim se i sve do svanuća razmišljam, tugujem, ne znam šta da činim. Kad odem na mezarje, ne mogu se odvijiti od njihovih kabura.»

Živim u unukovoj kući

Nazija nam reče da je u muhadžirluku kod brata u Hrasnom / Kalesija / provela devet godina. Vratila se u saniranu kuću svog sina rahmetli Idriza, koja je sada kuća njenog unuka Mirze. Pošto se Mirzina mama preudala, ona je preuzela brigu o unuku, koji završava 9. razred osnovne škole i najesen će upisati srednju školu.

“Voljela bih”, kaže Nazija, “da mi se sanira moja kuća, da u njoj živim, jer je ovo unukova. Tražila sam donaciju, ali mi je još ne daju. Dva puta sam vadila papire, ali uzalud. Bilo je obećanja da ću dobiti donaciju, ali još uvijek ništa od toga. Ipak, nadam se donaciji i pomoći da opravim kuću.

Život mi je težak. Nekada sam imala punu kuću muških glava, a sada mi nema ko drvo presjeći, uzorati za baštu. Imam komšija koji mi priteknu u pomoć, a najviše komšija Halim Duraković, koji mi je kao brat, dijete, amidžić.

Najteže mi je sjediti u kući. Posebno mi je teško zimi. Volim biti vani, nešto raditi, bez obzira što sam lani slomila nogu. Nisam mogla ići doktoru, pa mi noga zarasta onako, bez doktorske kontrole.

Iako mi je zdravlje dobro narušeno, srce lupa, hoće da iskoči, ja nemam mogućnosti ići na liječenje i raditi kojekakve pretrage.”

Na naš upit, šta joj je najveća želja, odgovorila je:

«Da nađem kosti preostale četverice sinova. Bojim se da nisu izgorjele, jer se priča da su četnici neke naše muškarce zatvarali u ciglanu. Bojim se da ih nije voda odnijela. Znam da nisu živi. Želja mi je da nađem njihove kosti, da ih ukopam i nad kaburima proučim za njihove duše. Znam da su mi mučili djecu. Stalno mi je na umu kakve su im bile smrti, kakvi su bili njihovi posljednji ovodunjalučki trenuci, da li im je bila na umu majka.

Tri kćerke i devetero unučadi mi olakšavaju moje patnje, razgovorim se s njima i tako teče život, dokle će, Bog dragi zna. Pratim ovo suđenje, koje nam ne olakšava bol. Glavne zločince namjerno neće da uhvate.»

Kalesija.com/Izvod iz knjige Saliha Smajlović «Kad bi kosti mogle govoriti»