Zijo Ribić je kuhar. Radi i živi u hotelu Tuzla. Ima 31 godinu. Rođen je u Skočiću kod Zvornika. Kada ga vidite, pomislite, običan mladić. Prognanik i jedan od nekoliko hiljada Podrinjaca koji danas žive i rade u Tuzli.

No, nije Zijo običan mladić. Njegov život je unakažen jednim od najvećih zločina u proteklom ratu. U vrijeme kada je trebao sjediti u školskoj klupi ili trčkarati pored Drine, Zijo je iznad jame čekao da “Simini četnici“ povuku okidač na automatskoj puški. Molio je te 1992. godine dječak da ga meci promaše, ali da ga promaši i nož kojim su ga gađali i pogodili ološi iz te paravojne jedinice. Uprkos tome, Zijo je preživio. Ostali su ožiljci.

Njegovih šest sestara, brat, majka i babo, danas nisu među živima. Babo i majka su ukopani u Skočiću, a Zijo je jučer identifikovao tri sestre. Još tri sestre i brata tek treba pronaći, baš kao što treba pronaći odgovorne za ovaj strašni zločin – zlikovce, koji su prije likvidacije silovali 13-godišnju djevojčicu, Zijinu sestru.

Monstrumi su pronađeni i osuđeni na ukupno 72 godine zatvora. I kada su žrtve pomislile da je Srbija, zajedno sa svojim pravosuđem krenula naprijed, da će se obračunati sa stavičnim zločinima iz prošlosti, uslijedio je novi šamar. “Simini četnici“ oslobođeni, a sutkinja je u obrazloženju kazala kako nedostaje dokaza. No, najbolji dokaz, koji sa “Siminim četnicima“ na slobodi, predstavlja i ogledalo Srbije i njenog pravosuđa, jesu krvave štramplice 7-godišnje Zijade i čarapice 4-godišnje Almase, koje su jučer u Komemorativnom centru tjerale suze na oči.

S druge strane, život Zije Ribića je ogledalo Bosne i Hercegovine. Kada su ga prije nekoliko dana u Tuzli pitali, da li mu je država BiH nešto dala, Zijo je odgovorio: “Nije ništa, šta će mi dati“. Ovaj slučaj nije izuzetak. Prisjetit ćemo se Senada Efendića iz Vlasenice kojem je ubijen otac i šestorica amidža. Senad je diplomirani kriminalista i danas nema posla. Niz je još sličnih slučajeva gdje su ubijene kompletne porodice, a preživjeli članovi nezaštićeni od države.

Zato, jasno je da se ovakvi slučajevi moraju posebno i sa velikom pažnjom tretirati. Zadatak je to brojnih službi, ustanova i ministarstava, počev od općinskog do državnog nivoa. Za početak, preživjelima, poput Zije i Senada, mora se obezbijediti posao i druga pomoć. Monstrumi su im oduzeli najmilije, druge države ih vrijeđaju puštajući na slobodu zločince, pa bi im zbog toga naša trebala omogućiti da bar dostojanstveno žive, formiraju svoje porodice i podižu svoju djecu.

(Faktor.ba)