Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni. Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja, kako god teška ona bila. Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, ko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih možete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi,  zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati zašto rastemo,  zašto učimo,  zašto se ponekad osjećamo tako svadljivima ili tužnima… Zašto sanjamo? Ko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora? Zašto ljudi grade pa ruše? Pa opet grade ispočetka?
Ne vjerujete?

A osjećate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina?

Izazivaju li, možda, neki drugi ljudi u vama čudne osjećaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeći od njih, ili se samo svađati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zašto?

Da, to je istina.

Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi, a ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim.
Katkad ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama.

U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu.

Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.
Zovu ih Zlatni Ljudi.

Svako sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznaćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepom, smirenom i ispunjenom osjećaju sreće u grudima.

Potražite Zlatne ljude… tu su… oko nas