11. juli 1992. godine Zijo Ribić pamti kao najteži dan u svom životu. Tog dana pripadnici paravojne jedinice “Simini četnici” ušli su u romsko selo Skočić kod Kozluka, te mučili, silovali, tukli mještane. Tog istog dana uveli su ih u kamion kako bi ih odveli do mjesta Malešići, kako bi ih streljali. Zijo je imao samo osam godina kada su na njegove oči ubili cijelu porodicu. Ubili su mu majku, koja je bila u devetom mjesecu trudnoće, šest sestara, brata i oca. Sestru su mu silovali prije nego su je ubili. Sa tim bolnim sjećanjima živi i danas.

“Sjećam se toga, ušli su u našu avliju, tukli su muškarce i tražili novac. Bio sam mali, sve sam to posmatrao. Razdvajali su žene i djecu, muškarce. Te noći pripadnici paravojne jedinice “Simini čestnici” su došli i pokupili nas i odveli u Malešić, gdje su pripremili jamu da nas strijeljaju”-kazao je Ribić.

Prije strijeljanja kako kaže Ribić tri djevojke su izveli iz kamiona. Imale su 12, 14 i 17 godina. Ostali su odvedeni na strijeljanje. Bilo ih je 28, koliko je i živjelo u romskom naselju. Svi su ubijeni. On je na svu sreću ostao živ.

“Kada smo stigli na mjesto strijeljanja moju sestru Zlatiju su izveli iz kamiona i silovali, imala je 15 godina. Majku i brata, su odveli. Plakao sam da hoću kod majke, tada je u toj paravojnoj jedinici bila jedna djevojka Dragana i ona me uzela za ruku i rekla da me vodi kod majke. Odvela me i samo sam čuo pucanj i osjetio ubod noža u vrat. Pao sam, nakon nekoliko minuta preko mrtvih ljudi sam izašao iz jame. Bježao sam kroz šumu i naišao na jednu kuću gdje sam prenoćio. Sutradan nastavio sam dalje, gdje sam ponovo naišao na jednu kuću gdje su bila dva vojnika pripadnika JNA. Bojao sam se imali su puške. Odveli su me prema Kozluku do ambulante, tu je bila ista ta vojska koja nas je strijeljala. Jedan vojnik sa kojim sam došao je sa mnom ušao unutra kod komandira Sime Bogdanovića da pokuša dobiti ambulantna kola da me prevezu do bolnice. Tu me je pregledala i rane previjala ista ta Dragana, koja je bila sa njima te noći i što me izvela iz kamiona da me ubiju”-kazao je Zijo.

Zijo je odveden u Zvornik u bolnicu, bilo je još djece. Tu je ostao do 1994. godine, nakon toga prebačen je u Crnu Goru, na liječenje. Poslije izliječenja prebačan je u dom. 2001. godine došao je u Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli. Od tada i kreće njegova borba za pravdu. Želi da zločinci koji su te noći počinili užasan zločin u Skočiću nađu se iza rešetaka. U toj borbi za istinu i pravdu, na žalost, nema podršku države, niti romskih udruženja, iako je kako kaže tražio pomoć kako bi da se zločinci što prije bili procesuirani.

Zijo je svoju tužnu priču ispričao u jutarnjem programu NEON Televizije. Video možete pogledati ispod: