Zarobljenici društvenih mreža i egocentričnosti

U vrijeme kada se ubrzano razvija tehnologija i gdje je svijet postao jedno veliko globalno selo ne vidimo zapravo koliko smo postali ovisnici istih i emotivno hendikepirani…

Facebook, twitter, whatsapp, viber i druge socijalne mreže upravljaju nama, našim osjećanjima. Važno je biti cool i napraviti savršenu fotku, dopasti se pratiteljima instagrama.

Odjeća po mogućnosti markirana, jer inače nisi IN. Telefon dobro plaćen, poznatog brenda, jer je to ipak višiii nivo. Važno je posjetiti i poznat restoran, jer je majkina kuhinja postala out. Teret društvenih mreža može postati cijena života.

Ono što se nekada zvalo empatija, i ljudi su je itekako imali, danas se zove egocentričnost. Važan si samo sebi, ja pa ja, i želiš se “okačiti” na instagram. Da li smo zaboravili kako je imati društvo, provoditi sate pored rijeke, uz muziku i gitaru. Da li smo zaboravili napraviti sijelo, pa se glasno smijati svim seoskim/gradskim dogodovštinama i pričama. Da li smo zaboravili nekome uputiti iskren kompliment, pohvaliti. Jesmo, itekako…

Život je jedna pruga po čijim šinama idu vozovi

Možda se iznutra trgamo, ali nas niko ne čuje. Možda želimo mijenjati svijet, ali nas niko ne vidi. Život nije savršen, a toliko žudimo da ga predstavimo takvim. Za ljude je i suza i bol. Uspjeh i poraz. Vrištati ako treba, iskaliti prasak emocije, jer tako živimo. Život je jedna pruga po čijim šinama idu vozovi, pusti ih. Inače, unutar sebe umiremo.

Zavukli smo se u kuće poput robota, živa olupina hodi našim tijelima. Više nema ko na kafu da te pozove, a svi se označavamo po društvenim mrežama da se izvedemo na tu “kafu”. Ako se i izvedemo vrijeme provedemo tipkajući telefon. Bez komunikacije. Zaboravili smo i komunicirati, jednostavno prođemo pored poznanika ni pozdraviti se ne znamo. A pratimo se i lajkamo. Ma krasno. Još i komentar padne. A uživo ni mukajt ili se možda ne poznajemo od silnog photoshopa.

Ljudska priroda je natpriroda života, tražiti smisao i ljude, razgovarati, voljeti, pjevati, smijati se… Jednostavno pružiti sebe sebi, sebe dati drugom, pomoći, a ne biti gluh i slijep na emocije drugih, na vapaj…

Osjećamo se jedino “mrežno”-tužno, sretno, motivisano… Putujemo da bi drugi vidjeli, jedemo da bi drugi lajkali, veselimo da bi drugi zavidjeli… Sve smo to mi, osim ljudi.

Mevla Emha