Stare Inke su uzgajale kikiriki prije 3.500 godina. Izrađivale su i posude u obliku kikirikija i ukrašene kikirikijem. Španski osvajači su u 15. stoljeću prenijeli kikiriki u Evropu i dalje po svijetu, a zanimljivo je da je ova biljka stigla u Sjevernu Ameriku tek u 18. vijeku, i to iz Afrike.

Za ljudsku uporabu koristi se sjeme kikirikija. Kikiriki je bogat izvor bjelančevinama, vlaknima, mineralima, željezom, cinkom i vitaminima E i K. Kikiriki ne sadrži kolesterol. Upotrebljava se kao dodatak kolačima, za proizvodnju maslaca i ulja od kikirikija i drugo.

Ljekovite i hranjive osobine kikirikija blagotvorno utječu na spolnu potenciju, poboljšavaju pamćenje i pažnju, poboljšavaju sluh, koristan je kod jake iznemoglosti i teških oboljenja. On sadrži vitamine grupe B koji daju sjaj kosi i umirujuće deluju na živčani sustav, vitamine grupe E koji stimuliraju funkciju spolnih žlijezda. Kod dugogotrajnog suhog kašlja, preprženi kikiriki uz kuhanu rižu preporučuje se djeci nekoliko puta na dan.

Kikiriki se može koristiti u hrani sirov, ali je ukusniji i korisniji poslije umjerenog prženja. Poslije takve kratkotrajne obrade, jezgre kikirikija se lakše oslobađaju kore bogate grubim vlaknima koja onemogućuje razlaganje ne samo bjelančevina, već i škroba. Kikiriki i njegovo ulje predstavljaju učinkovito sredstvo za izlučivanje žuči.

Zahvaljujući tome što sadrži kalija 30 puta više nego natrija, kikiriki ima i dehidrativna svojstva. Tzv. biljno mlijeko od kikirikija dobro je sredstvo u liječenju nekih vrsta čireva i želučanih bolesti, dvanaestopalačnog crijeva i gastritisa.

Mnogi su stanovnici Indonezije uvjereni kako nema boljeg sredstva protiv umora od “tempe” – presovanih kolutića kikirikija preprženih u vrućem ulju. Liječnici smatraju da za siromašnog Indonežanina vruć hrskavi “tempe” predstavlja glavni izvor bjelančevina.

I za kraj iznenađenje. Kikiriki je klasificiran kao povrće! Pripada porodici Fabaceaea.