Pola sata je iza ponoći dok pišem odjavu. Već smo u nedjelji.

Reflektori još uvijek obasjavaju nebo i pola Zenice. Što je pomoglo Ibri svestranom igraču vozaču iz Hotonja da vozi neko vrijeme bez upaljenih svjetala. Dok nije završio u nekoj avliji. I već sat pokusava izaći na autoput.

U sobu 504 hotela International dopire zvuk metalne konstrukcije radnika koji raščišćavaju teren i sve oko Bilinog polja.

Na drugi mobitel stižu poruke virtualnih i stvarnih projatelja Đumana i Kulovića, koji me podsjećaju na pohvale koje su javno iznosili na račun Milana Đurića. Sjetio sam se večeras i teksta Dine Mujanovića, mlađanog kolege koji je u Sanu pisao o devetnaestogodisnjaku rođenom u Tuzli.

Ja sam došao na gotovo. Ostalo mi je tek saznati da je Milan rođen u tuzlanskoj Gradini, a da je Vedin zemljak. Iz Vlasenice. Podrinjci. I da ima nogometne gene koje je naslijedio od oca Gorana, osamdesetih godina vrsnog igrača Boksita. I brata ima Marka, koji je vrlo talentiran. Oba Đurića zahvalna su Davoru Joziću, čuvenom stoperu Sarajeva i jugoslovenskom reprezentativcu, legendi Cesene u kojoj se afirmirao naš Milan.

Eto strahovali smo zbog neigranja Džeke, a razveselio nas je, pa i Edinu skinuo teret Milan. Edin će posao završiti na Kipru.

U neka ranija vremena igrači bi ispod tuša žurili u Bosnu na Ilidžu gdje su ih čekali rezervirani stolovi, hostese i očaravajući glasi Ifete, pjevaljke koja, kad bi se prijavila za ove Zvezde Granda, ZMBT i druge, sve prekucala. Znali su to i bh. igrači pa su rado odlazili u Bosnu.

Danas smo ozbiljn(ij)a reprezentacija. Pobjedimo uvjerljivo bez šuta na gol. Pamtim mnoge utakmice i desetine šansi, prečki, zicera, ali ih nismo dobili.

Nakon utakmice u hodniku sam svjedočio očinskom susretu i zagrljaju učitelja i učenika Ivice Osima i Mehmeda Baždarevića.

U Sportu sam podsjetio kako je Meša kao mlad igrač jugoslovenske reprezentacije tamo negdje “83” golom u Kardifu eliminisao Velsane i odveo repku Toze Veselinovića na Evropsko prvenstvo u Francusku.

Kakva simbolika. I sudbina. Opet Meša. Opet Vels i opet Evropsko prvenstvo. Mogli su mu se Velšani osvetiti ali nisu htjeli.

– Vels je odigrao gospodski –  zaključio je Ivica Osim, ma šta god to značilo.

Meša je opet dobio Vels, koji su uzdignute glave i ruku napustili Bilino polje. Sad oni idu na Evropsko prvenstvo, a mi jos čekamo. Čeka nas majstorica na Kipru. Strepimo od tamo nekog Kipra. Kakva surova realnost.

Nije me sramota priznati da o Kipru, nogometnom Kipru jako malo znam. Znam da im je godinama ikona bio nas nakav Mirsad Tutić…da su gore neko vrijeme igrali Kerkez, Supić… Ozbiljniju analizu mogu dati Nešo Starovlah, bivši Željovac koji u dušu poznaje Kiprane i Duško Bajević koji također ima dobar uvid u snagu Kiprana.

Ja kao laik kontam, ako je nas Izrael deklasirao, a Kipar prije nekoliko sati skoro eliminisao Izraelce, onda vam je jasno kakav nas suparnik ceka. Kipar je zamislite osvojio devet gostujućih bodova. Ekipa je to za respekt!

Iskreno ja ne sumnjam u naš tim, u igrače, u selektora. Naprotiv. Apsolutno sam uvjeren da ćemo odigrati muški i “osvojiti” to treće mjesto.

Brine me što selektor Mehmed Baždarević odrađuje posljednje dane svog ugovora. Da li je Savez još jučer trebao sjesti s Mešom i njegovim stručnim štabom i skinuti mu teret. Kiseli osmjesi pojedinaca s vrha saveza dosta govore.

Evo završavam a reflektori još uvijek obasjavaju pola Zenice. Kakva bi to bila tužna noć da nismo pobijedili. Teško mi je i zamisliti vožnju kolega Mirze Sadikovića, doajena novinarstva koji će sa Anisom Pašalićem  pred zoru stići u Bihać. Kako bi tek bilo utučen vozariti Muameru Brekalu, Ameru Bahtijaru, Nerminu Bisi… Valja doći do Mostara… Ili kolege moje s TK Nedima Selimovića, Admira Muslimovića, Krdžu, Azura, Kustu, Juku… Ovako oni su pokisli, ali sretni.

Ipak najsretniji je mali vjerni navijač Zmajeva Hadi Čurtović koji je prije meča u Zmajevom gnijezdu posjetio Vedu i dovio za njega. Vedo mu je poklonio dres i gol. Kakva sreća za malog Hadija.

A sad dok još ima vremena tražimo najpogodnije rute i pravac Kipar. Pa u Francusku. Svjetsko, pa Evropsko prvenstvo. Zna Elvedin Begić šta to donosi. Zato je večeras grlio i ljubio sve oko sebe. Kao bugojanski načelnik Hasan Ajkunić.

Kao sto Meša dobro vodi Zmajeve tako i Begić ima svoj uigran tim s glavnim violinama Bakovićem, Merdanovićem, Pirićem, Ljubojevićem, Beusom… Sve je lako kad je na čelu autoritet i gromada kakav je Ivica Osim.

P.S.

Osjećam potrebu zahvaliti se svojim prijateljima izvan BiH a koji su bili noćas uz nas. Matilda, Kerić, Ajlan, Ajla i Fazila Arifović, Gogo Pelemis, Zare, Roberta Medeiros, Maja i mnogi drugi… Da i ne zamjerite na slovnim greškama. Ovo je sirova verzija. Tipkam i gledam na obasjano Bilino polje. Veselim se i pokušavam sjetiti neke naše šanse. Golovi se broje… I bodovi. Lahka vam ova sretna, kišna i lijepa noć!

Sinan Sinanović