Ima toliko mjesta koja su relativno blizu i koja vrijedi vidjeti, ali se to, eto rijetko dogodi. Uvijek je preče nešto drugo, ili treba načekati pravi trenutak, da se sve okolnosti poklope i onda ideš ili ne ideš, sredine nema.

Recimo, to mistično Ždralovo jezero u planini za koje se vežu začudne priče, mi je zaista interesantno, ali nikako da se poklopi dan pa da potražim to jezero. Možda i bi da znam gdje se tačno nalazi, ali ne znam, što znači da mi treba vodič, još neko čije vrijeme i obaveze treba prilagoditi.

Godinama imam želju da posjetim ono selo na vrhu planine gdje se prvo spusti mrak i gdje snijeg padne dosta ranije nego u dolini. Jednom ću i tu otići ali nisam siguran kada.

Ne čini nam se, vrijeme definitivno brže teče nego ranijih godina kada je dan trajao iha-haj i malo duže, a danas se okreneš ono već petak, ko da je svaki drugi dan petak, malo malo, pa nova godina, stvarno, brzo to ide, vrijeme je ubacilo u četvrtu i ne gleda ima li koga na putu.

Mogu ti pričati šta god hoće oni koji su bili ali to ne znači baš ništa, neka mjesta treba vidjeti vlastitim očima i nogama doći do njih, oznojiti se, uzdahnuti, da te strah uhvati od visine kao na Kušlatu, tek tada to vrijedi. Mogu ti pričati šta god hoće o tom Gnijezdu na vrhu stijene ali dok sam ne vidiš ništa nećeš znati.

Slično je i sa planinom Udrč, dvogrbom kamilom u daljini.

Priča se ta priča o halkama za koje su se nekada vezali brodovi, jedna od tih halki je kažu i na Udrču. Vjerujem ja u svakakva čuda, ali u to ću tek kada vidim vlastitim očima. Ipak je Panonsko more pobjeglo iz ovih krajeva prije par miliona godina, nije to bilo juče.

Ima još nešto što me interesuje a vezano je za Udrč. Negdje na tom potezu bi trebao biti izgubljeni grad Perin. O tom gradu se gotovo ništa ne zna, sad mi je jasno i zbog čega, jer mi još malo pa ništa nećemo znati o događajima kojima smo svjedočili. Rušimo stare mostove da izgradimo još starije, spomenike ravnamo sa zemljom i gradimo svoje, sve prije nas je sumnjivo i ne bitno, historija počinje od nas i sa nama završava, je li baš tako?

Lijepo bi bilo potražiti ostatke Perina, za kojeg vele da je prvo, registrovano naselje na širem potezu.

Meni su uvijek interesantnije te sakrivene, sklonjene tvrđave od onih javnih, našminkanih, onih koje su manekenke među tvrđavama.

Potražio bi Perin i tačka.

Jesen ogrće pelerinu magle i mraza i ne ode li se ubrzo, barem do Udrča, ostade do proljeća.

A onda, sasvim nenadano, osvane jedna nedjelja s početka novembra, oblačna i neizvjesna. Ako ne krenemo nikada nećemo ni stići. I tako smo krenuli. Odredište Udrč.

Lovni je dan. Čuju se pojedinačni pucnji u daljini, lovci pucaju, da li uz pucanje i love to najbolje oni znaju.

Skrenemo za Šekoviće, pa prije Papraće lijevo, onda kroz Kamenicu i Glode.

Kamenica je golemo selo, ranjeno ratom, oštećeno, puno razvaljenih, sablasnih kuća koje su podosta udaljene jedna od druge.

Ovdje rat nije ni stao, mada se nešto ljudi vratilo i živi, ali sablasne ruševine upozoravaju da nešto nije u redu. Glođansko brdo je okićeno tablama koje upozoravaju na mine, koje odavde, kako je krenulo, nikada neće ni biti očišćene. Nije mi jasno, ako je toliko minirano, kako to da lovci slobodno hodaju šumom a da neko ne strada.

Naš vodič nas čeka. U stvari lažem, čekali smo mi njega, dok se vrne iz lova. Dok smo čekali  nisam odolio a da ne uđem u novoizgrađenu vodenicu. Voda goni kamen, kamen melje žito u brašno, sve uigrano i svako radi svoj posao.Rezultat, lijepo, sitno samljeveno bračno, šenišno i kukuruzno. Mlin radi, a gdje mlin radi valjda ima budućnosti i za ljude.

Odmah se uoči da je ovo vrijedan narod. Gomile jabuka, još su tave sa pekmezom na vatri mada je novembar, pekla se i rakija i pekmez, u vrhu njive podosta sanduka sa pčelama, najmanje osamdeset, pored kuće golema kamara bundeva. Ovdje se radi. Drva su spremna za zimu, ima ih na svakom ćošku. Jeste, malo je pusto, ali je apsolutno prirodno i pored rijeke, prelijepe rijeke koja se odaziva na ime Drinjača.

Stigao naš vodič, uzima najosnovnije, prije kretanja ponudi nam da trun doručkujemo, put je naporan, odbijamo, zadovoljimo se sa nekoliko zalogaja kajmaka, domaćeg, kakav bi ovdje bio.

Kanjonom rijeke, između dvije planine Kozjaka i Udrča, putem koji je tu možda nekada i bio ali je davno zarastao, s kamena na kamen, uskim kozjim stazama odmičemo prema planini.

Fikret Čikarić ima negdje oko 67/68 godina. Valja primjetiti da se odlično drži i da se na ovom terenu snalazi kao srna, teško ga je pratiti ali on usporava u hodu, zbog nas. Na putu traženja je, pored vodiča, moja malenkost i Azir Šabić, hroničar zvorničkog kraja.

Svaka uvala i panj na koji nailazimo ga podsjeća na nešto. On je odrastao ovdje i zna puno toga. Prije njega i otac mu je bio lovac, a vjerovatno i otac njegovog oca, ovdje je to tradicija.

Čikarić je negdje u lovu naišao na lane koje je othranio u kućnom ambijentu i nikada nije bilo problema između laneta i lovačkih pasa; zajedno su rasli i poznavali međusobne mirise, bili su prijatelji. Kada je lane otišlo u divljinu, nakon osam mjeseci se vratilo kao odrasla srna. Fikret tvrdi da je došla da mu pokaže da ima mlade, i vjeruje da je još uvijek živa i kreće se po šumama okolo. Svjedoči da nikada, kao lovac nije, niti bi pucao na srnu. Zbog te priče o lanetu je postao medijska zvijezda, bio u novinama, dolazili kod njega da zabilježe priču koju on i danas rado priča.

Drinjača je divlja rijeka, čista, puna ribe, pa ipak se Fikret žali da je svake godine sve manje vode, a kad smanji voda manje je i ribe. Svako malo zastane da očisti male, jedva primjetne izvore od lišća. Kaže da dođu oni iz Federacije pa love ribu mrežom, a ranije su i bacali bombe u vodu, a oni se trude da sačuvaju rijeku i sve što je u rijeci. Drinjača me podsjeća na Krivaju, s tom razlikom što se po obali nisu nakačili sa vikendicama koje će Krivaju brzo pretvoriti u nešto drugo. Ova rijeka je divlja i tepko ukrotiva.

– U ovom vijeru se ugušio jedan naš čovjek. Bili gladni, ulovili nešto ribe i on krenuo da je pokupi iz vode. Valjda su bacili bombu u očaju. Ušao je u vodu, i vjerovatno se okliznuo o skliski kamen na dnu i gotovo. Više nije izašao iz vode, priča Fikret.

Ondje, na onom brijegu, dok sam prolazio ispod ove stijene, dignem glavu, kad gore medvjed, rovi zemlju i nešto jede, tada sam ga prvi put vidio, a to se ponovilo još dva-tri puta. Mislim da mu je pećina u onom klancu, visoko gore, mada je on sada po šumi, hoda, traži hranu.

Na ovakav put se ne kreće bez vodiča, još ako je vodič ovakav kakav je Fikret onda nećete biti uskraćeni ni za jednu informaciju.

Provlačimo se ispod goleme stijene koja kao da podupire planinu, onda još malo preko klizavog kamenja obraslog mahovinom i skrećemo uz strmi klanac prema dijelu planine koji lokalno stanovništvo zove Majstorska pećina.

Tokom minulog rata njedra uspavanog diva bila su zaklon za dosta ljudi. Pećine i rupe su pomogle da se preživi. Jedna od njih, tik pored same rijeke, zaklonjena od pogleda, duboka i prostrana, djelo je ljudskih ruku. Vele da su tu nekada, u Titovo vrijeme namjeravali praviti centralu na vodi, pa iskopali tu pećinu. Od ideje se odustalo ali je pećina u ratu poslužila da se skloni gladni narod.

Golemo drveće leži po planini, ima ga toliko da se jedva može proći. Očito je da se korijen teško drži za kameno tijelo i da ga oluje izvaljuju.

Ono što zovu Majstorska pećina u stvari je tek zaklon od kiše pod masivnom stijenom. Na oštrom kamenu visi sivomaslinasta bluza, a okolo razbacani najloni od lanč paketa. Rat je davno prošao, ali se njegovo prisustvo i ovdje osjeti.

U toj pećini su, u novije vrijeme, (negdje šezdesetih ili sedamdesetih) pravili drveni crijep. Priča se da su od tog istog kamena rimljani klesali sarkofage za svoje mrtve, ali je potvrdu te tvrdnje nemoguće pronaći na terenu, makar u naznakama. Doduše, nije ni čudo.

Ovdje je ubijen Halid Košpo iz Zvornika, negdje 94’.

I kad tražiš prve tragove života, prvo naselje registrovano na širem kraju, opet ti je rat za vratom, htio ne htio.

Od majstorske pećine valjalo je uz brdo prema nebu.

Fikret nikada nije čuo za Perin, ali zna za halke, kojih smo se u razgovoru dotakli. U priči lokalnog stanovništva koja je vezana za historiju spominje se Jerina, i sve ono što se oko Jerine priepričava. Jerina je bila vladarka Starog zvorničkog grada, upamćena po zlu i strahovladi i to se prenosilo sa koljena na koljeno.

Pentramo se uz brdo na ivici snage. Fikret je podosta ispred nas, on korača bez puno napora. Kada smo se napoko dohvatili vrha koji je doticao nebo, trebalo je malo vremena da povratimo dah. Na vrhu šiba vjetar.

Teško pristupačna, strma kota na koju se može doći samo namjerno a nikako slučajno. Lovci i lokalno stanovništvo ovaj dio zovu Gradina. Prirodne, planinske stijene nisu jedino što se tu nalazi. Okrnjeni zidovi djelo su ljudskih ruku. Vide se tragovi obrađenog kamena. Sve je u ruševnom stanju i podobro oštećeno, ali se unatoč tome prepoznaju ostaci negdašnje utvrde.

Izgleda da smo ga pronašli, jer ovo ne može biti ništa drugo nego li Perin. Zaboravljena naseobina skrivena doboko u planini.

Teško je obići zidove jer je strmo i opasno, ali smo uspjeli.

Na donjem dijelu je u zidu bila nekakva halka koju spominje Fikret, ali je očito da nije u pitanju ona halka o kojoj se govori, ova je metalna i bila je ugrađena u kamen.

Perin je ipak tu, a kada bi se zakopalo ispod kamena ubjeđen sam da bi se pronašli tragovi života iz tog perioda. Ovo mjesto su i u bivšoj državi obilježili betonskim direkom, očito je da je bitno.

Lokalitet Perin grad nalazi se daklev nizvodno niz Drinjaču, desetak kilometara od Šekovića, sa lijeve strane Drinjače na završetku sela Kalabače. Smatra se da su dijelom kanjona Drinjače vodili vrlo bitni srednjovjekovni putevi za Srebrenicu i Zvornik, pa je bilo logično sa stanovišta odbrane i kontrole puteva da se na ulazu u ovaj kanjon sagradi utvrđeni grad.

U pisanim izvorima Perin grad se prvi put spominje 1444. godine. Na dva stjenovita uzvišenja, koja se okomito izdižu iznad toka Drinjače, nalaze se ostaci zidina tvrđave, istina loše sačuvani, ali se jasno vidi da su tu postojala utvrđenja koja su imala kontrolu nad ulazom u kanjon. Sa tih kula pruža se vidik na mirni ravničarski uzvodni tok Drinjače i sa druge strane dalek vidik na usječeni kanjon nizvodno od Peringrada ka rijeci Drini.

Fikret priča, kako je njegov otac pentrajući se po planini baš na ovom mjestu naletio na ogromnu zmijugu kakvu u životu nije vidio, on je zove ažbaha. Sklupčala se i odmarala na suncu. Tolika je bila da on nije smio u nju da puca iz puške, ali se, pošto se udaljio na sigurno bacio kamenom i pogodio je.

Priča i priču iz narodne predaje, o zmaju koji je noću nadlijetao ove krajeve.

Pokazao nam je i kamenu posudu ovalnog oblika koju je jednom prilikom pronašao na Gradini.

Avantura bauljanja po Udrču je bila zaista naporna za nekoga ko nije pretjerano kondiciono spreman i puši više od pakla dnevno, ali je zadovoljstvo, unatoč umoru prevagnulo.

Nekoliko golemih riba prošetalo nam se ispred očiju, čistom rijekom kao neka vrsta male nagrade za naš trud i dokaza da nismo vidjeli ništa od onoga šta ovaj kraj, rijeka, planina i okolina imaju da pokažu.

Perin je tu, na vrhu planine Udrč, uspavan, razvaljen, tone u zemlju, rasipa se u komadiće ali je još uvijek tu, a oni kojima je do traženja, ne bez napora i opasnog, rizičnog puta, će ga pronaći i u tišini, družeći se samo sa vjetrom doticati zidove.

Mehmed Đedović