Zaista je interesantno da pored ovoliko pametnog svijeta živimo u državi u kakvoj živimo. Sve znamo, i gdje je problem i kako ga riješiti, ko je dobar ko loš, ko krade, ko se kurva…sve znamo, a dosta je i onih koji znaju više od ostalih. Recimo moje kolege taksisti, tek oni su čudo nad čudima. Probajte započeti razgovor sa nekim od njih i vidjet ćete, ti ljudi su puni znanja ko šipak, nečega… Samo što eto niko ne iskorištava toliku pamet koja se preljeva  ko mutna Bosna kad nadođe…

Jednima smeta Marjan Miajlović i njegov ekavski jezik; sumnjivo je to, on u sred Bosne i ukraj Hercegovine, javno, na televiziji, nama najdraže utakmice prenosi na ekavskom. Eto ti, a mi smo ipak Bošnjaci, minuli popis je to dokazao Bitno je biti nešta… On nama ekavski, molim te lijepo… Pored lijepog Bosanskog jezika kome smo, politikom koja se zadnjih dvadeset godina vodi prema knjizi, i dženazu klanjali… Sad smo se sjetili da nam je jezik Bosanski, a uništili smo sve što jezik jeste i ono što je čuvar jezika…Tako kaže jedan moj drugar koji stalno sa mnom ide do fakulteta. Ne studira, ne predaje, nije portir…Taj moj drugar pred fakultetom prosi…pa mu valjda od blizine tako bitne ustanove prešla pamet…tačno vidim da je sada pametniji nego prije dvije godine kada je prisio pred Domom penzionera…

Znamo i kako upaliti računar, otvoriti onu stranicu za koju kažu da ako nisi na njoj nisi ni živ… Facebook se zove, ili tako nekako, ja sam sa tom tehnikom potanak, ali su mi drugi pokazali… Znamo i napisati status… Psihijatri bi imali posla za tri života da im naumpadne da proučavaju profile pojedinih koji sve znaju…

Eto, to je fenomen… Kako je moguće da zemlja koja ima ovoliko pametnih ljudi koji imaju problem za svako rješenje bude tu gdje jeste…

Kako je to zaista moguće, a digneš kamen ono tri magistra nečega… Digneš drugi, kad tamo tri menadžera nečega drugog, a pod trećim doktori nauka… Ministre i poslanike u različitim Vladama namjerno ne spominjem, jer oni nisu pod kamenom, kako god okreneš grijeh ih je sa kamenjem porediti, mada imaju nekih zajedničkih osobina. Oni su više blato, kal, mulj…tako nekako, kamen je ipak kamen, korisna stvar, njime, recimo možeš nekome razbiti glavu ako zatreba, a od poslanika te glava zaboli…

Primjetio sam ovih dana da me ljudi nešto gledaju poprijeko. Više ne šutim ko nekad, ali džaba, opet me mjerkaju kao da o meni znaju nešto što ja ne znam.

Za sebe volim misliti da sam kritičan i samokritičan taksista, pa kontam ako su moje kolege takve kakve jesu, šta je sa mnom? I zaključim, teška srca da ni ja nisam drugačiji. Borim se sa sobom i svojom glupošću, ali sam dio istog stada. Ne možeš birati gdje ćeš se roditi, koje ćeš vjere biti i ko su ti roditelji, ostalo, ako si imalo pametan i možeš. Ali, koliko god kritički posmatrao svoga oca, recimo, kako stariš sve više ćeš na oca ličiti, htio ne htio…Ili na njega ili na komšiju, zavisi…

Moj drugar Pajdo priča mi neki dan jedan stari vic.

Halo tahi, viče čovjek i diže ruku. Ne kaže se, bolan tahi – nego taksi, tako je ispravno. Pa ja imam četerdeset i sedam godina a nisam znao da mi je ime Mexo a ne Meho…

Eto ti, moj Pajdo… A da smo pametni, jesmo, ja šta radi. Nigdje nema toliko energije i volje da se od rješenja napravi problem kao kod nas…

Šefket T.