Je li nam porodica u krizi? O tome već svi govore i jasno je da se dešavaju neke promjene koje ne možemo stići i s kojima se ne možemo uklopiti. Sve te promjene dovode do izazova u roditeljstvu, odgoju i porodici koji su nam novi, strani i neuhvatljivi. Jesu li djeca nešto drugačija danas nego ranije? Znalo se čuti i od starijih generacija da su mladi – tinejdžeri znali biti bezobrazni i nedisiciplinirani, ali danas roditelji kao da intuitivno znaju da nešto nije kako treba.

Odgovore na pitanja potražili smo od Nasihe Smajlović,   dipl. pedagoga-psihologa.

“Djeca nisu baš ista kao što su bila. Manje se ugledaju na odrasle, s manje ustezanja se uvaljuju u nevolje. Djeluju i manje naivno – naizgled im nedostaje ona radoznalost zbog koje dijete počne da se uzbuđuje svijetom oko sebe, zbog koje počne da istražuje čuda prirode ili ljudske kreativnosti. Opet, često čujemo i izjave poput:“Danas se djeca rađaju naučena“, s obzirom na sve, što nam u nekom trenutku pokažu, da znaju. Mnoga djeca djeluju neprikladno prefinjena, čak zasićena na neki način, lažno zrela prije vremena. Lahko se dosađuju kad nisu zajedno ili kad nisu zabavljena tehnologijom.

Rekli bismo da se i roditeljstvo promijenilo. Roditelji starijih generacija, naši roditelji bili su sigurniji u sebe i imali su veći utjecaj na djecu. Danas mnogima roditeljstvo ne dolazi samo od sebe, a i oni se ne trude da ga kod sebe razviju. Roditeljstvo se ne završava rađanjem djeteta. Briga o djetetu je ono što donosi rezultat. Svima nam je jasno da brzina današnjeg života, borba za egzistenciju, borba za sigurnost, odnose puno vremena i energije, ali isto tako moramo znati da nam to ne daje imunitet na odgoj djece. Kada dođe do problema u ponašanju, prvo trebamo pogledati sebe, pa onda dijete koje je napravilo problem. Djeci je danas dostupno mnogo izvora znanja, neznanja, neprovjerenih i provjerenih činjenica, edukativnog i zabavnog sadržaja, korinsog i nekorisnog sadržaja, a ako mi, kao roditelji nismo naučili našu djecu kritičkom promišljanju, razlikovanju dobra od zla, prihvatljivog od neprihvatljivog, ona sama to neće znati.

Današnji roditelji vole svoju djecu kao što su i roditelji prije njih činili, ali do današnje djece kao da ne dopire ta ljubav. Roditelji mogu mnogo toga naučiti svoju djecu, baš kao što su radile i ranije generacije, roditelj je prvi model od kojeg dijete uči, tako je prirodno, ali to ne radimo, kao da se smanjila naša moć da prenesemo znanje. Ne osjećamo se sposobno da dovedemo svoju djecu do ispunjenja njihovih potencijala. Ona ponekad žive kao da nemaju nikakve veze s nama. U ovakvim situacijama osvještavanja, roditelji osjećaju strah za bezbjednost njihove djece, jer vide da do njih ne mogu doprijeti, pa prema tome osjećaju i da ih neće moći zaštiti. Jaz između roditelja i djece ponekad izgleda nepremostivo. Svi na našu djecu imaju veći utjecaj nego mi sami. Ništa ne donosi rezultate, ni razgovor, ni lijepo, ni ružno, ni kazna, ni puštanje po volji, kako god djeca nađu razlog da budu buntovna, da se raspravljaju i da odguruju roditelje od sebe. Pitanje utjecaja roditelja i ne bi bilo toliko važno da su djeca zaista sebi samodovoljna, usmjerena i svjesna sebe, da imaju pozitivno viđenje sebe, svijet o usmjerenju i svrsi u životu.

Mnogi mladi danas nemaju ništa od ovoga. Po njihovim ponašanjima u kući, školi ili zajednici vidimo da su izgubili kompas. Mnogima nedostaje samokontrola i sve su više skloni otuđenju, zloupotrebi droga, nasilju ili opštoj besciljnosti. Teže ih je podučavati i teže se s njima izlazi na kraj, pa je danas i škola u krizi. Djeca se teže prilagođavaju, nemaju sposbnost da uče iz negativnih iskustava i sazrijevaju. Veliki broj djece danas pije lijekove za depresiju, anksioznost i druge dijagnoze. Kriza mladih, u posljednje vrijeme, predstavila se u vidu sve većeg problema nasilja u školama i, u samom ekstremu, preko djece koja ubijaju djecu.

Posvećeni roditelji su frustrirani, jer više ne djeluju kao prirodni mentori za djecu i mlade. Toliko je znanja, knjiga, priručnika napisano o podizanju djece, a ovoliko je loše stanje. Gdje je stvarni problem?

Djeca sve više postaju nečija druga, a ne roditeljska. Djeci je sve više važnijih osoba izvan porodice, a sve manje su povezani za primarnu porodicu. Djeci su vršnjaci i neke osobe poznate sa društvenih mreža bliže nego roditelji. Djeca uče i preuzimaju vrijednosti i ponašanja od vršnjaka i drugih osoba iz bliže ili dalje okoline, a povezanost s roditeljima isčezava. Ovaj proces započinje rano, još u osnovoj školi kada dijete počinje da se identifikuje s vršnjacima i želi da bude prihvaćeno i primjećeno. Vršnjačka grupa mu daje mjesto koje mu je potrebno i ona mu postaje primarna porodica. Roditelji su tu samo za ono, što sam već na početku spomenula, da obezbijede uslove za egzistenciju, sigurnost, da kupe, plate, da džeparac, da ima kuću u kojoj će spavati, da je toplo i da nije gladno, sve druge emotivne veze gradi izvan te građevine zvane kuća. Vidimo da je problem u kontekstu. Djeca nam ne dodjeljuju automatski autoritet za odgoj samo zato što smo mi odrasli. Oni taj autoritet daju onima kod kojih se osjećaju sigurno, poštovano i prihvaćeno.

Rješenje nije teško, ono se krije u samo jednoj riječi, a to je privrženost. Samo privrženost može obezbijediti prikladan kontekst za odgoj djece. Tajna roditeljstva nije u onome šta roditelj radi, već u onome ko roditelj jeste djetetu. Kad dijete traži kontakt i bliskost s roditeljem, pruža mu moć kao njegovatelju, tješitelju, vodiču, uzoru, učitelju ili treneru. Za dijete koje je privrženo, roditelj je dom iz kojeg kreće u svijet, skrovište u koje se može vratiti, izvor nadahnuća. Privrženost djeteta roditelju mora trajati najamnje onoliko koliko je djetetu potrebno da bude odgojeno. To je ono što postaje teže u današnjem svijetu. Roditelji se nisu promijenili, nisu postali nekompetentniji, ni neposvećeniji. Osnovna priroda djece se također nije promijenila – ona nisu postala nezavisnija, niti se više opiru. Promijenila se kultura u kojoj podižemo svoju djecu. Privrženost roditeljima više ne dobija neophodnu podršku od društva i kulture. Čak i odnos roditelja i djece koji je bio snažan može biti narušen kako djeca ulaze u svijet koji više niti cijeni, niti hrabri tu privrženost. Nedostatak ljubavi ili roditeljske vještine nisu ono što odgoj čini neefiksanim već erozija konteksta privrženosti.

Spomenula sam već važnost vršnjaka u životu djece i to je normalno, ali ono što nije normalno je da vršnjaci zamijene roditelje. Vršnjačka orijentacija je izazov s kojim se moramo suočiti jer kultura i vrijednosti vršnjačkih grupa nisu one koje bi trebale biti smjer u kojem idu djeca. Kako spriječiti da vršnjaci zamijene roditelje i da djeca više uopšte ne čuju, ne vide i ne okreću se prema roditeljima u bilo kojoj životnoj situaciji?

Pretvorite svoje roditeljsvo u intuitivno djelovanje. Poslušajte svoju intuiciju, svi je imamo i možemo je čuti i u odnosu s djecom budite vođeni razumijevanjem i saosjećajnošću. Ako ste već ranije imali neke zajedničke trenutke i znali kako da provodite vrijeme s djecom i koliko ste im važni, vratite to, samo prilagodite uzrastu vaše djece. Znam da to ponekda zahtijeva energiju koju nemamo, ali sjetimo se da su nam djeca najvažnija bića na svijetu i da svi želimo njihovu dobrobit, a svjesni smo i da od njihove dobrobiti zavisi i naša. Ne moraju to biti izlasci i duge šetnje, kupovine i neko izmišljanje aktivnosti, to može biti vrijeme dok kuhate večeru da razgovarate o njihovom danu i da s njima podijelite i vaša iskustva iz toga dana, da zajedno gledate seriju i da je komentarišete, da zajedno gledate utakmicu i navijate, da tražite savjet za odjevnu kombinaciju za posao ili neku drugu priliku, da razgovarate u preuređenju interijera ili kupovini nekih dekoracija za kuću… Uključite djecu u život porodice i donošenje odluka. Djeca nas trebaju i žele da budu naša i ako se tako ne osjećaju, i ako njihove riječi ili djela pokazuju suprotno. Sjetite se sebe u njihovom uzrastu i pogledajte se sada. Budite iskreni” napisala je Nasiha Smajlović.

Smajlović vodi vodi online Porodično savjetovalište, Walayah i autorica je e-booka “Roditeljstvo-priručnik za sreću. Trenutno na profilu (Nasiha Bajić Smajlović) imaju informacije o programu za roditelje ‘Samostalno dijete’ Korak po korak koji počinje 15.12.2024. godine, prijave za isti su otvorene. Prijave se vrše putem društvenih mreža.