Iako dijaspora šalje u BiH godišnje više od dvije milijarde dolara, nikom nije jasno kako skoro dvije trećine stanovnika jedva sastavljaju kraj s krajem, a pogotovo porodice u kojim niko nije zaposlen

Gotovo dvije trećine stanovništva BiH već odavno živi na ivici egzistencije – spiskovi nezaposlenih nikada nisu bili duži i već odavno su premašili brojku od pola miliona, pa nije nikakvo čudo što BiH ima najveću stopu nezaposlenosti u Evropi.

Međutim, nisu samo nezaposleni socijalni problem. Niko pouzdano ne zna kako preživljavaju desetine hiljada onih koji su u procesu stečaja i likvidacije preduzeća ostali bez posla. Posebna priča su oni koji odlaze na posao, ali mjesecima ne primaju platu niti im se uplaćuju doprinosi.

Predsjednik Saveza sindikata Republike Srpske Ranka Mišić tvrdi da čak 31 odsto radnika odlazi na posao i radi čak i po 12 časova dnevno, a ne prima redovnu platu.

Broj tih radnika sigurno je i mnogo veći s obzirom na to da ima poslodavaca koji u svojim preduzećima ne dozvoljavaju sindikalno organizovanje radnika, zbog čega niko pouzdano ne zna da li poslodavci u tim kolektivima uopšte poštuju zakon o radu i kolektivne ugovore.

nspektorat i Poreska uprava Srpske nedavno su najavili oštriju borbu sa poslodavcima koji ne budu poštovali

U Vladi Republike Srpske tvrde da i za to imaju mehanizme. Staće na put, kažu, i poslodavcima iz Federacije BiH koji rade na području Republike Srpske, ali sa neprijavljenim radnicima.

U takvim uslovima nije uopšte čudo što je sve veći broj ljudi u BiH prinuđen da prihvati bilo kakav posao, samo da prehrani porodicu, ne pitajući pritom poslodavca ni za platu ni za godišnji odmor. Obilato to koriste mnogi poslodavci.

Zbog toga smo pred kraj prošle godine samo u Republici Srpskoj imali procjenu da je na crno angažovano više od 80 hiljada radnika. Tačan broj ljudi koji su prinuđeni da rade na crno sigurno nikada niko neće moći da utvrdi. Izvjesno je takođe da će i brojne mjere koje su se tada najavljivale kako bi se suzbio rad na crno, sigurno dati slabe rezultate

Ovom društvenom zlu, realno govoreći, može se jedino stati ukraj stvaranjem mnogo povoljnijeg ambijenta u kojem ta “armija” socijalno ugroženih ljudi neće biti prinuđena da radi na crno. To vrijeme, naravno, još nije ni na vidiku.

Ipak, neko je u šali rekao da je BiH zemlja čarobnjaka. Kako uopšte u ovakvim uslovima žive porodice u kojim niko nije zaposlen, a u BiH ih ima mnogo? Na ovo pitanje vjerovatno ne bi znali da odgovore ni oni sami.

Izvjesno je da se svako snalazi kako zna i umije. Neko posjeduje obradivo zemljište pa na taj način obezbjeđuje hranu. Drugi opet žive na kredit, a oni treći imaju rođake na selu ili u inostranstvu koji im pomažu.

Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, u inostranstvu živi i radi više od milion i 350 hiljada ljudi, koji potiču iz BiH. To je gotovo trećina stanovništva. Poznato je, naravno, da toliku bh dijasporu uglavnom čine Bošnjaci i Hrvati koji su početkom ratnih sukoba na ovim prostorima iskoristili blagonaklonost međunarodne zajednice i u mnogim zemljama širom svijeta pronašli svoje mjesto pod suncem.

Prema podacima Svjetske banke, svake godine bh dijaspora pošalje u otadžbinu više od dvije milijarde dolara. Analitičari vjeruju da je ta pomoć iz inostranstva i mnogo veća i da u BiH stiže značajna suma novca i nekim drugim, uglavnom neregistrovanim kanalima. Potvrđuje to i podatak Svjetske banke da među 20 zemalja čija dijaspora šalje najviše novaca u zavičaj BiH zauzima čak peto mjesto.

Novčana pomoć dijaspore, nema nikakve sumnje, značajno popravlja socijalnu sliku u BiH, ali ona sigurno još zadugo neće biti ružičasta.

Srna