Ovaj gradić na obroncima Vlašića je tipičan predstavnik malih sredina u Bosni i Hercegovini, ali ga izdvaja historijska priča koju sa sobom nosi.

Skender Vakuf je gradić na obroncima planine Vlašić, udaljen nekih 50 kilometara jugoistočno od Banje Luke, na putu prema Travniku. Prije rata, bh. opština Skender Vakuf imala je više od 19.000 stanovnika, dok prema posljednjem popisu taj broj iznosi nešto manje od 10.000. Većina još uvijek živi u ruralnim oblastima, baveći se poljoprivredom.

U toku rata Skender Vakuf je doživio sudbinu većine mjesta u Bosni i Hercegovini. Prije početka 1992. godine na području ove opštine živjelo je 1.068 Bošnjaka i 418 Hrvata. Izloženo najprije snažnom političkom pritisku, a onda i prijetnjama i nasilju od vojnih i paravojnih formacija, nesrpsko stanovništvo je u najvećoj mjeri napustilo svoje domove i uputilo se u izbjeglištvo.

Pored rušenja dvije džamije u gradskom području, u svrhu brisanja njihovog historijskog postojanja u ovim krajevima, izmijenjen je i administrativni naziv grada i opštine iz Skender Vakuf u Kneževo.

Napuštanje ognjišta po drugi put

Uprkos svemu, ljudi su se odlučili vratiti svojim kućama. Kao i u drugim povratničkim zajednicama, i u Skender Vakufu je u prvim godinama nakon 2000. godine došlo do masovnog povratka. Međutim, kao i drugdje, izazovi tranzicije i teška socijalno-ekonomska situacija utjecala je na to da ljudi po drugi put moraju napustiti svoje domove, a mnogi se nadaju da je i ovaj put samo privremeno.

Prema posljednjem popisu iz 2013. godine, na području opštine živi 429 Bošnjaka i 31 Hrvat. Najviše povratnika živi u samom gradskom području, dok su u ruralnim dijelovima prisutne bošnjačke povratničke zajednice u selima Šapani i Baština te hrvatska u Gornjim Korićanima.

Prema socioekonomskim i demografskim pokazateljima, Skender Vakuf je tipičan predstavnik malih sredina u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Međutim, ono što je posebno u vezi sa Skender Vakufom je historijska priča koju sa sobom nosi.

Tarik ef. Ibraković je već dvije godine imam džemata Skender Vakuf. Za Al Jazeeru objašnjava da je Skender Vakuf mala zajednica s dugom historijskom i neobičnom historijskom tradicijom.

Predanja od prije tri stoljeća

“Prema do sada objavljenim i nama dostupnim izvorima, Skender Vakuf se prvi put pod tim imenom javlja u sidžilu jajačkog kadije iz 1692. i 1693. godine. Pošto se u tim spisima navode već dvojica imama džamije u Skender Vakufu, kao i da je jedan od njih – izvjesni Džafer efendija – napustio dužnost uslijed starosti, može se zaključiti da je mjesto osnovano desetljećima ranije. Pošto se ni džamija, ni mjesto ne pominju u opširnom popisu bosanskog sandžaka iz 1604. godine, to znači da je prva polovica 17. stoljeća historijski okvir u kojem je formiran Skender Vakuf”, kaže Ibraković.

Dodaje da usmena predaja, koja je i danas snažna kod bošnjačkog stanovništva Skender Vakufa, čuva svijest o povezanosti između gradnje Stare džamije, koja je srušena u proteklom ratu, i nastanka mjesta.

“Po predaji, koja je prenošena s koljena na koljeno, naselje je formirao i prvu džamiju dao izgraditi Ali-dede Iskender, odnosno Skender-dedo. Kako se govori u usmenoj predaji. On je, kako se može u nekim izvorima pročitati, u ove krajeve došao iz daleke egipatske Aleksandrije, ili Skenderije, kako glasi osmanska varijanta. U ovim planinama je, tvrde ti izvori, od sultana dobio pravo da uzme zemlje koliko uspije objahati s konjem tokom jednog dana. Prema podacima iz spomenutog sidžila, Iskender je napravio džamiju i za njeno održavanje uvakufio okolno zemljište, pa je naselje koje se formiralo oko džamije nazvano Iskenderov Vakuf, odnosno kasnije Skender Vakuf”, govori Ibraković.

Ta stara džamija je jedinstvena na prostoru Jugoistočne Evrope, jer se u njenoj unutrašnjosti nalazi mezar, a narodna predaja kaže da je riječ o mezaru njenog vakifa – Skender-dede. Kako pojašnjava Ibraković, postoji više verzija kojima se pokušava objasniti postojanje kabura u središtu džamije. Jedna kaže da je vakif odredio prostor u središtu džamije i oporučio ljudima da ga nakon smrti ukopaju na tom mjestu, što je najvjerovatnije. Po drugoj verziji, mezar ne pripada njemu, već navodno nekom ranijem evliji.

Temelji džamije se sami premještaju

“Prema usmenoj predaji, Skender-dedo je ubijen na brežuljku iznad naselja. Noseći svoju glavu pod mišicom, sišao je u naselje. A kad je naišao na ljude, pao je i tu je i ukopan. Kad je došlo vrijeme da se sagradi džamija, mještani su zakopali temelje daleko od mezara, s druge strane obližnjeg potoka. Međutim, temelji su se sami preko noći premjestili kod mezara. Mještani bi ih ponovo zakopali na početnom mjestu, ali tri puta su se oni sami premještali i na kraju je odlučeno da je to znak te su zidovi džamije podignuti oko mezara”, kazuje efendija.

Prostor samog mezara je niži za 1,5 metara od nivoa džamije, s dimenzijama tri puta tri metra, a na mezaru su se nalazili nišani bez natpisa. Obje džamije su srušene početkom rata, dok je nova džamija rekonstruirana, stara još uvijek čeka svog novog vakifa, nakon Skender-dede.

Ibraković kaže da Medžlis Islamske zajednice Travnik, kojem pripada džemat Skender Vakuf, ulaže kontinuirane napore u realizaciji ovog projekta, ali podrška državnih institucija i međunarodnih partnera ili drugih donatora bila bi od velike pomoći.

“I u sadašnjem stanju, kakvo jeste, često putnici namjernici svrate kako bi vidjeli uživo ovo čuveno mjesto. Obnovljena, ona bi mogla, pored osnovnih, imati i muzejsku funkciju, a za same mještane ima snagu temeljne priče koja okuplja duh zajednice Bošnjaka u Skender Vakufu”, govori efendija.

Između tradicije i tranzicije

Uz punu svijest o teškoćama socijalno-ekonomske situacije i besperspektivnosti, zbog koje mladi napuštaju i ovaj kraj i odlaze u zapadne zemlje trbuhom za kruhom, kao i činjenice da povratnici u velikoj mjeri ne mogu zadovoljiti osnovna politička i građanska prava, efendija ipak izražava uvjerenje da će bošnjačka povratnička zajednica u Skender Vakufu ipak opstati.

“Nedavno je pokrenuta proizvodnja u fabrici cipela, gdje je zaposlenje dobio i značajan broj povratnika. Nadu ulijeva i činjenica da imamo 30 djece, polaznika mektebske nastave, što je za ovu povratničku zajednicu vitalno. Ta djeca zaslužuju pažnju zajednice, podršku i šansu. Ono što su naše trenutne potrebe u džematu jeste opremanje kabineta za mekteb i uvođenje grijanja u džamiju, jer su ovdje zime oštre i teško je u hladnom. Pokrenuli smo neke aktivnosti i aplicirali prema institucijama i tu bi nam podrška značila. Sami smo pokrenuli akciju za uređenje parkinga kod džamije, ogradu i potporne zidove. Ne predajemo se, kao džemat dajemo sve od sebe i uz Božju pomoć nadamo se boljem”, zaključuje efendija Ibraković.

Izvor: Al Jazeera