Ima neki nemir u meni koji mi ne da mira pa radije tragam za gomilama kamenja iz prošlosti nego da odem na jezero, sunčam se i pijuckam hladno piće kao sav ostali svijet.

A tamo gdje hodim može me dočekati ljuti, neraspoloženi poskok, zloban čovjek ili neka mitska, troglava neman za koju svi znaju da ne postoji.

Padne mi na pamet onaj jadni, mršavi medvjed kojeg svi slikaju i proganjaju, a on je stotinu puta uplašeniji od ljudi koji bi i njemu brnjicu u njušku pa u kavez, da bez straha mogu sjeći stabla po planini, brati gljive i vozati se sa onim četvorotočkašima kud god im padne na pamet. Valjda nikad nije bilo teže biti medvjed i preživjeti među ljudima nego što je danas.

E sad, nisu baš svi stari gradovi ruševine zaboravljene u nekoj nedođiji. Neki su, boga mi, sačuvani i očuvani, još se dobro drže ko penzioneri u najboljim godinama.

Novi je dan

Pun je mjesec. Negdje u daljini sijeva. Oblaci se namjestili ko zgužvan jorgan. Noć ima svoje zvukove. Negdje okolo se šunja lasica u lovu, gladan jež se nada punom stomaku, noć je vrijeme kada se budi sve što danju ostaje skriveno.

Čovjek je dugo strahovao od noći, a onda je svijetlo razbilo mrak. Noć je ostala ista, ali se čovjek promijenio, a ni on još nije sasvim načisto da li je to bila promjena na bolje. Ma jašta je, kud bi da smo još ostali u mraku, pored naših vlastitih tama.

Uglavnom, na put. Sutra je novi dan…

Do Sokola i malo dalje

Sa Safetom H. sam uvijek imao o čemu. Postoje ljudi koji odlično pjevaju, a nikad ne propjevaju, koji dobro rade nešto drugo, ali ih život odvede na drugu stranu; negdje treba imati sreće, a negdje je to stvar vlastitog izbora. Da je krenuo putem teksta i knjige Safet bi bio veliki pisac. Odličan je pripovjedač, predani čitalac, umije da sluša…

Završio je ekonomiju, dugo radio u državnim organima, a onda se okrenuo privatnom poslu.

Danas ima 74 i dosta dobro se drži.

U autu se ispričaju svakojake priče koje bi na nekom drugom mjestu vjerovatno bile prešućene.

O Isaku Samokovliji, o Krleži, Enesu Čengiću, o ljudima, životu, o onima koji propadnu ili procvjetaju u trećoj životnoj dobi…

O Ibrahimu i njegovoj kozi koju je žena prodala pa kupila prvi gramofon, o sevdalinci i lijepoj Gornjoj Tuzli.

Na graničnom prelazu se sjetim svojih, ne tako čestih prelazaka u Srbiju. Put ne bi bio put da se ne dogode i nepredviđene sitnice. Podizač stakala je zapeo na granici, ali se srećom nakon nekog vremena opametio i počeo raditi što mu je u opisu posla.

Dan je lijep, sunce sija, a razgovor ugodan i neopterećen. Kašljucam još od one promocije u G. Tuzli, ali nije tako strašno. Safet je putnik i za njega nema nepredviđenih situacija, a njegov tiguan pouzdano vozilo koje sluša vlasnika.

Soko grad je pred nama.

Krupanj pa lijevo, prati znakove i dovest će te do odredišta.

A mi se provlačimo kroz krvne loze, prezimena, unuke, naslijeđe, talente i budale… daleko mi zađosmo, hajmo nazad dok se još umijemo vratiti…

U podnožju Sokola manastir Sveti Nikolaj, a iznad dominira golema stijena koja se nadvila nad krajolikom, Sokolska planina. Ko klimavi zubi, ponegdje ostao neki zidić. Malo je tragova prošlosti, ali je ambijent neponovljiv.

Soko grad se nalazi na oko 590 metara nadmorske visine, na nepristupačnom vrhu, koji dominira okolinom. Bilo je to idealno mjesto da se sagradi utvrđenje, iz koga je bilo moguće kontrolisati puteve pored Drine i rudnike koji su postojali u ovom kraju. Zbog položaja, tvrđavu je bilo nemoguće osvojiti, što se nije ni desilo. Soko Grad nikada nije osvojen borbom već je uvek menjalo gospodare mirovnim ugovorima. Ovo je jedna od tvrđava u kojoj su se Turci najduže zadržali. Zbog njegove neosvojivosti Turci Sokoljani su ga zvali “sultanova nevesta”. Poslije sukoba Srba i Turaka 1862. Soko grad je miniran, u vazduh ga je digao sreski kapetan rađevski Petar Radojlović. Tada je dignut u vazduh i Užički Grad, dok su preostala četiri utvrđena grada predata knezu Mihajlu Obrenoviću 1867. godine.

Metalnim stepenicama do vrha. Do krsta, velikog, dominantnog plusa (13,5 metara) se popeo Safet, mene je strah od visine zaledio i spriječio da uživam i prelijepom pogledu na okolinu.

Okolo kuće i selo Laze, vjerujem da onima koji su tu ostali život nije lagodan, ali da imaju nešto što drugi nemaju. Žao mi što ne sretosmo nikoga od domaćih ljudi i tako ostadosmo uskraćeni za one začudne priče koje čuvaju ovakva mjesta.

Put nije previše prometan ali je staza čista i bez većih problema se može doći do vrha. Ništa zapravo ne ukazuje na slavnu prošlost ovog kraja, kao da je neko pokušao iščupati iz zemlje. U dolasku hudžera i izvor sa hladnom vodom. Selo je lijepo i bajkovito, okruženo brdima. I tek tu, na toj visini, vidiš zašto Soko i šta je to mjesto moglo značiti u ona vremena, i vidiš da je se neko baš potrudio da zatre tragove prošlosti, poruši i počupa.

Kao da je sve ostalo u pokušaju pai to da se ovaj kraj pretvori u turističku destinaciju; sigurno da neko i dođe, ali mi smo bili jedini koji su prošli tim putem i vratili se.

Taj soko spava u sjenama i njega odavno nema ni u oku ni u riječi. Vrijeme je samljelo zidove i mitove i nametnulo neke nove prihvatljivije priče.

Pozivam u pomoć poneki podatak o Sokolu.

Neosvojivo utvrđenje bio je sve do 1862. godine kada su Turci ključeve tog grada predali knjazu Milošu.

Izgrađen na visokoj stijeni, Soko grad je bio je simbol nepobjedivosti. Sa jedine strane sa  koje mu se moglo prići Turci su 1452. godine izgradili zid sa puškarnicama.

“Na gornjem dijelu gde se sada nalazi krst je bila kula u koju praktično civilno stanovništvo nikada i nije moglo ući. Starešina grada ili dizdar porodica Kemal iz Anadolije je živjela gore i vojna posada zavisno od vremena koliko ih je bilo. U donjem dijelu, takozvanom podgradu nalazile su se dvije džamije, škola, han, kuće”…

Od 1805. do 1812. sedam hiljada srpskih ustanika neuspešno je opsedalo zidne Sokola zbog čega je to utvrđenje i poznato kao jedno od rijetkih koje nikada nije osvojeno borbom. Turci Sokoljani taj grad napuštaju tek nakon sultanove naredbe 1862. Dva topovska hica sa zidina ovog grada su označila, kako to oni kažu, da će Turci Sokoljani napustiti Soko grad. Seli ih 1.200 konja. 18. oktobra turski mineri su zabušili mine u zidine ovog grada, a simbolično 21. sreski kapetan Petar Radojlović iz Krupnja potpalio je mine i ovaj grad kao simbol neosvojive turske trđave, kao simbol grada koji nikad nije osvojen poleteo je bukvalno u nebo”.
Od ruševina nekadašnjeg Sokola meštani su gradili kuće i puteve. Danas se na njegovom mestu kao simbol stradanja pravoslavaca nalazi metalni krst težak dve tone.

Ove podatke sam preuzeo sa portal rts-a, čisto radi informacije o tome šta je i ko je taj Soko, da prostite.

Krupanj na putu

U Krupnju se pije kafa.

Sajo se raspituje za prijatelja s fakulteta Slobodana Radića, kao i za restoran u kojem se može nešto pojesti. Konobar Gašo nam ljubazno sve objasni i uputi prema onome što nas je interesovalo. Krupanj je simpatična, mala čaršija.

Pastrmki smo došli glave u restoranu Pegaz, u centru grada. Konobar nasmijan i ljubazan. Svako mjesto vidiš očima kojima ti želiš i nađeš u njemu što tražiš.

Sajo je čovjek od puta. Bio je u Riju, u Brazilu, u Kini na olimpijadi, u Japanu, Indoneziji, na Borneu, na Nilu, u Maleziji… i sad evo u Krupnju…

Vraćamo se praćeni sitnom kišom koja nam ništa nije pokvarila. Dok idemo prema Loznici Sajo se prisjeća svog prvog dolaska u taj grad. 1964. godine je došao u Loznicu na vašar, na Vidovdan. Stigli su u taljigama Muharema Sinanovića koji je došao s namjerom da proda i konja i taljige. Konj je bio mlad i plašio se vozila pa je Safatov zadatak bio da ga pridržava i smiruje. Sjeća se da je dosta ljudi iz Kalesije bilo na tom vašaru u Loznici. Između ostalih spominje Mumina Kamerića i Ahmeta Alića, najpoznatije furmane toga doba. Jedan kupac pita smije li konj na drvo, a oni se smiju. Haman da je taj i kupio konja.

Onda smo u povratku, nakon cjelodnevnog druženja svratili kod njega na vikendicu da progovorimo još poneku riječ.

Mehmed Đedović

Jula, 2023. godine