Sjeo je na staru klupu koju su tako voljeli i koja im je toliko značila i  gotovo plačnih očiju  upitao: ”Šta se dešava?” i “O kome se radi?”.

“Ne znam o čemu govoriš” odgovori mu ona iznenađeno.

“Već danima ne želiš da izađeš sa mnom. Ne odgovaraš na poruke ne javljaš se na pozive. Stalno si kući, kažeš nemaš vremena, umorna si, a sutradan te moj drug vidi u gradu. Jesi upoznala nekog novog ili ga ja već poznajem? Objasni šta se dešava?”

Njeni obrazi se zarumeniše od ljutnje. Šta mu pada na pamet, da joj takve stvari prebacuje? Odkud mu pravo da takve gadosti govori.

“Nisi u pravu. Boli me što tako razmišljaš. Mislila sam da me poznaješ i da mi vjeruješ. Očito sam pogriješila” odgovorila mu je ljutito.

U očima joj je vidjeo neizmjernu bol, ali nije odustajao. Bio je ubjeđen da mu nešto krije, i da to ima veze s nekim muškarcem.

“Da, poznajem te i očekivao sam da ćeš biti iskrena prema meni. Dogovorili smo se da odmah jedno drugom priznamo, ako nam u život uđe neka druga osoba. Zašto mi to činiš?”

“Nisi u pravu. Mislim da je bolje da odeš prije nego što se kaže nešto zbog čega ćemo se oboje kajati.”
“Za to je već kasno. Kajem se što sam ti toliko vjerovao. Da nisam u pravu, rekla bi mi iskreno šta se dešava.” umorno se okrenuo i oborio glavu.

Zar ti neznaš šta si mi uradio ili se praviš lud? – gotovo kroz plač ljutito ga je upitala.

Zar se ne sjećaš  kako si me ostavio, istjerao i otjerao od sebe!!?

Zanijemio je i tek mu ništa nije bilo jasno.

Oči su joj suzile dok je pričala detalje a on je oborio i mahao glavom, brišući suze odhukivao nevjerujući šta mu govori…

“Žao mi je, mi više nismo zajedno i  ne mogu ti to oprostiti. Želim samo da znaš da te neizmjerno volim” povikala je za njim, a suze su joj tekle niz lice.

 ”Za dušu sam te zašio,
I dugo plašio
Da te ne izgubim.

Ali na kraju puklo je,
Taj konac sudbine,
I naša ljubav s njim.

Minut po minut
Idu godine,
Ko stare novine

Živim svaki dan,
Već ispisan.

Moje lice znam
Da gubi ivice,
Iz tvoga sjećanja
Ću biti izbrisan.

Kome se tužna raduješ,
I usne daruješ
Da mu budu lijek.

Ko crta onaj osmeh tvoj,
Što skinuo je
Moj sa lica zauvjek.

Još uvjek srce krene
Pješice, do tvoje ulice.

Tako svaku noć
Te ispraćam
Ali nada kako
Stari propada.

Iz tvoga sjećanja
Ću biti izbrisan…

Laku noć
ti još poželim svaku noć.
I kad nisi moja ti
lijepo sanjaj ljubavi..

Ne znam kolko njih
Za tobom uzdiše,
Ali jedno znam
Ko te voli najviše…

Za dušu sam te zašio,
i dugo plašio da te ne izgubim…”

Dva dana su prošla, on se nije javljao. Nije znao šta da joj kaže, šta da učini. Pustio je da vrijeme teče i da joj se javi kad bude saznao šta je to uradio.

I onda je došao taj nemilosrdni dan…

Telefon je zazvonio i probudio ga iz nemirnog sna. Opet je bio previše iscrepljen da bi mogao ići na posao.
“Dobro jutro. Govorim li sa…? – začuo je muški glas.
“Da, ja sam. Ko je to?”

“Ja sam doktor Hasanović. Dobili smo Vaše rezultate. Mislim da bi bilo bolje da dođete u bolnicu da razgovaramo.”

“Doktore, pa nije valjda nešto loše, kad moram doći?” – u momentu je bio budan.

“Mislim da je bolje da dođete ovamo i da razgovaramo. Možete li biti za sat vremena ovdje?” – upitao je i izbjegao odgovor na njegovo pitanje. Brzo se spremio i za nepunih sat vremena je bio kod doktora. Vidio mu je po izrazu lica, da nešto nije u redu.

“I? O čemu se radi? Sigurno sam preumoran i iscrpljen.” – počeo je nesigurno.

“Drago dijete, nažalost nije to” – reče doktor.

Bojažljivo i na smrt preplašeno ga je gledao…

Vaši  rezultati su gotovi i svi su uredni, ali nije dobro. Susretao sam se sa takvim teškim slučajevima i vama je hitno potrebna pomoć, a medicina vam tu nemože pomoći.

Vi izgleda imate problema sa teškim sihirima iliti zapisima i to izgleda već dugo traje, čudo je da ste toliko izdržali.

I ovdje kod nas nemate mogućnosti liječenja. Nemamo načina i mogućnosti da Vam pomognemo. Medicina je tu nemoćna…

Osjetio je da se soba vrti oko njega.

”Sihir! Kako to? Sihir čega?” Nije bio svjestan da plače.

“Smirite se, molim Vas. Znam da nije lako, razumijem Vas. Da li imate mogućnost i želju da odete negdje na liječenje?” “Doktore, o čemu se radi? Sihir šta, gdje, kako? Sihir šta je to, zar to postoji?” nevezano je pitao.

Bilo mu je jako teško posmatrati tu mladu osobu, osobu koja je tek na početku svog života, a tako blizu kraja. Znao je da u takvim situacijama i trajanjem bolesti kraj može da dođe za sedmicu dana, isto kao i za 2 mjeseca. Morao je brzo odlučiti šta će i kako. Pokušao mu je objasniti šta se trenutno događa u njegovom tijelu. Da može možda negdje da se ode i proba ukolinti sve to, ali da je ishod i tad neizvjestan. Ako uspije i preživi, postoji opasnost i mogu ostati trajne posljedice.

On je sve slušao sa nevjericom. Onda je skočio i rekao: “Oprostite, moram ići. Moram biti sam. Pokušati da razmišljam…”

Već je počeo otvarati vrata. Doktor mu doviknu: “Da, razumijem Vas. Molim Vas da danas, najkasnije sutra ujutro još jednom dođete. Moram znati šta ste odlučili. Želim Vam pomoći.”

On je samo potvrdno klimnuo glavom i otišao. Šetao je bez cilja po gradu, pokušavao da shvati šta se desilo. Da uvidi da to nije ružan san, da je stvarnost i da mora nešto da učini.

Odlučio je nazvaće sestru. Možda mu ona može pomoći. Dugo se nisu čuli, ali ipak, brat joj je. Sigurno će mu pomoći… I tako je i bilo. Čuli su se i ona mu je rekla da će mu organizovati sve za put u Travnik. Kad bude tamo, riješiće ostalo…

Tad mu je palo na pamet, da mora SELMU obavjestiti o svemu. Ali šta da radi? Toliko je voli da ne može ni da pomisli da joj nanese bol. U glavi mu se vrzmalo stotinu stvari, slike iz sretnih dana su mu kao slide show prolazile pred očima. Sjetio se njene želje za velikom i sretnom porodicom. Znao je da je neizvjesno šta će se desiti i da li će ikad moći da joj ispuni tu želju. Nije bio svjestan da SELME više nema i da nisu više zajedno…

NASTAVIT ĆE SE …