Kopač kaburova i vikač na šljemenu

Šaban Mujić, iz Miljanovca kod Kalesije, penziju je zaradio u rudniku. Svi znaju da danas bosanske penzije ne pružaju mogućnost da čovjek živi kako bi htio i volio, pa većina je penzionera, iako u poodmaklim godinama, prinuđena da nađe neke dodatne poslove. Takav je slučaj i sa Šabanom Mujićem. On poneku paru, mimo penzije, izbije i kopajući kaburove i vičući na šljemenu, prilikom pokrivanja kuća.

Kopanje kaburova mlađim od sebe

Kada je riječ o kopanju kaburova, Šabanu je najteže kad zna da kopa kabur mlađem od sebe. To nije nimalo lahak ni zahvalan posao. Drugi posao, je vikanje na krovu, prilikom pokrivanja kuća, na „šljemenu“, kako se taj običaj u narodu zove, je i lakši i veseliji.
Šabanovo je da se tog dana, kad majstori počnu da postavljaju prve crijepove, popne na krov i da viče iz sveg gkasa, da blagosilja one koji darivaju majstora i domaćina.
– Prije se kuća nije mogla pokriti bez ovog adeta. Ljudi bi donosili novac ili odjeću, košulje, basmu za dimija, ili nešto drugo. „Šljeme“ se uračunavalo i u cijenu sa majstorom koji pokriva kuću. Jedna je cijena, znatno niža, ako sve što se dobije pripadne majstoru, a jedna ako to pripada domaćinu, vlasniku kuće, kazuje nam Šaban Mujić, dodajući da se ovaj običaj ipak još uvijek održava.

Šta se viče na „šljemenu“

Tekst koji se viče na „šljeme“ glasi:
„ Hej, hej, mašala, mašala. Zdrav i živ bio Omer Omerović, koji se pobrin'o, svom komšiji šljeme darov'o, Darov'o i njeg dragi Bog. Na Ćabu ošo, s Ćabe doš'o i meni koje šalvare donio. Sinove ženio, šćeri udav'o, krave muzo, pastrme klao, majstore zvao, hej mašala, mašala. Fala ti, fala Omere Omeroviću. „
Ovaj tekst se, u nekim nijansama, razlikuje od mjesta do mjesta.

F. Sinanović