Priča o ratu je u zraku. U Sjedinjenim Državama, jedva da možete uzeti novine ili časopis, ili poslušati političku emisiju a da ne naiđete na spekulacije o neprijateljstvu s Iranom. Konzervativna desnica prilično naginje konfliktu, a čak i strane koje inače nisu povezane s njom – na pamet pada Washington Post – samo su korak ili dva iza u traženju jasnih “crvenih linija” za otpočinjanje napada.

Pristalice ljevice poznate su po svojoj pasivnosti. Oni jadikuju o zastrašujućim rizicima i slaboj potencijalnoj koristi od udara na iranska nuklearna postrojenja, ali im nedostaje moralnog uvjerenja da bi dali ikakav snažan protuargument.

Srednji stav administracije

Najistaknutija među ovim potonjim je i sama Obamina administracija. Očigledno ne želi rat s Iranom, i očigledno plašeći se šta bi Izraelci mogli uraditi, ne može to i reći, kako ne bi naštetila sebi politički. I tako zauzima naizgled siguran srednji stav, u šifriranom jeziku, da su “sve opcije na stolu”, dok se nada protiv nade da će sve strožije sankcije i slabo prikrivena prijetnja konvencionalnog vojnog udara navesti Iran da promijeni pravac, prije nego Izrael djeluje.

Čitate priče o čvrstim porukama navodno u tajnosti prenesenim izraelskoj vladi, u kojima se upozorava protiv prenagljene akcije – posljednju je, kako nam je rečeno, uputio general Dempsey, šef Združenog štaba.

Kakve tačno poruke general Dempsey ili drugi mogu uputiti ne znamo, ali nije vjerovatno da će ih iko u Netanyahuovoj vladi, zahvaćenoj geopolitičkom histerijom, poslušati. A zašto bi? Kakav to kredibilitet Obama može imati iznoseći argumente u privatnosti, a koje se boji iznijeti u javnosti?

S većinom američkog biračkog tijela koje je uveliko uvjereno da Iran predstavlja blisku i smrtnu opasnost, i uradivši koliko i drugi u promoviranju te lažne informacije, kako tačno bi američka vlada mogla održati politiku prepuštanja Izraela samom sebi nakon što zada udarac navodno u svoju odbranu? Ne može; i Izrael to zna.

Opet, niko ne vjeruje da će SAD prvi napasti Iran. Posmatrači umjesto toga čekaju da vide da li će i kada Izrael izazvati požar.

Ubistva i napadi

Takvim posmatračima treba malo više vremena da shvate neke stvari. Naime, rat između Izraela i Irana je već u toku, iako su metode koje obje strane koriste prikrivene. Niko ne sumnja u umiješanost Izraela u nedavna ubistva iranskih nuklearnih naučnika; I sam Izrael to neće poreći. A samo oni naivni mogu sumnjati da su nedavni teroristički incidenti, čija je meta bilo izraelsko diplomatsko osoblje u Indiji i Gruziji, povezani s Iranom, naročito nakon vrlo štetnih dokaza o direktnom iranskom saučesništvu u sličnim, kasnijim pripremama za napad u Tajlandu. “

Vojni napori da se degradiraju iranske nuklearne sposobnosti i odbrambena infrastruktura sigurno neće uključiti pokušaje okupiranja zemlje, niti uklanjanje njene vlasti silom.

Lako je vidjeti motive koji stoje iza tih akcija na obje strane, a koje su podsjetnik na rat atentatima koji se vodio između Izraela i PLO u različitim zapadnim prijestolnicama 1970-ih. Međutim, teže je shvatiti njihovu svrhu, jer ništa ni daleko produktivno ili odlučujuće ne može proizaći iz njih. Sada se ne postavlja pitanje da li će biti rata, pošto već možemo vidjeti njegove štetne posljedice, već da li će se proširiti u konvencionalno područje i uvući nove učesnike.

Razumno je na početku bilo kakvog oblika nasilnog konflikta imati neku ideju o svojim ciljevima. U gotovo svim ratovima, svrha pribjegavanja vojnim sredstvima je doći do povoljnijeg, ili barem trajnijeg i stabilnijeg političkog aranžmana. S Izraelom i Iranom koji su već u nasilnom konfliktu, a u koji će se možda uključiti SAD, bilo bi vrijedno truda, u ovoj ranoj fazi, razmisliti o tome kako bi taj novi politički aranžman mogao izgledati.

Ograničen rat

Svaki konvencionalni rat koji uključuje Izrael, SAD, Iran i možda druge regionalne sile bio bi ograničen. Vojni napori da se degradiraju iranske nuklearne sposobnosti i odbrambena infrastruktura sigurno neće uključiti pokušaje okupiranja zemlje, niti uklanjanje njene vlasti silom. Ni SAD neće biti u stanju da to urade, čak i da su toliko sklone tome. Niti će rat navesti iranski režim ili njegov narod da kapitulira po pitanju svog nuklearnog programa, bez obzira na njegove krajnje namjere. Umjesto toga, oružana intervencija će daleko vjerovatnije gurnuti Irance čvršće uz njihovu vladu i njihovu nacionalističku agendu, čak iako je takva agenda privremeno suspendirana. “

Svijet će izgledati drugačije nakon oružanog sukoba u Zaljevu, a ono što se nekada činilo nezamislivim moglo bi lako postati imperativ.

Dakle, ako je smisao konflikta, iz perspektive Izraela i Zapada, uklanjanje eventualne prijetnje od iranskog nuklearnog naoružanja, a sama vojna sredstva neće biti dovoljna da se to postigne, kakvu vrstu političkog aranžmana bi oružani konflikt mogao donijeti?

Tri svrhe

Čini se razumnim pretpostaviti da će iranski pokušaj sticanja sposobnosti proizvodnje nuklearnog naoružanja imati najmanje tri svrhe, po vjerovatno silaznom redoslijedu važnosti: Imati asimetrična sredstva kao odgovor na ogromnu konvencionalnu oružanu superiornost SAD-a u Zaljevu; Postići veći stepen regionalnog ugleda i hegemonije među zaljevskim arapskim nacijama; i suprotstaviti se izraelskoj nuklearnoj prijetnji.

Poslije napada na Ambasadu Izraela u Indiji

Stoga, novi politički aranžman u regionu dizajniran za ostvarivanje strateškog balansa, bez pribjegavanja nuklearnom oružju, i sticanje šire regionalne podrške trebat će uključivati čvrstog političkog upravitelja za nesputano korištenje jednostranih vojnih sredstava od strane SAD-a, uzajamna obećanja protiv unutrašnjeg miješanja i subverzije s ciljem umirivanja arapskih strahovanja od perzijske dominacije; kao i sveobuhvatni regionalni režim za denuklearizaciju – koji bi neminovno uključio Izrael.

Sve ovo se sada može činiti neizvedivim ili neprijatnim. No, svijet će izgledati drugačije nakon oružanog sukoba u Zaljevu a ono što se nekada činilo nezamislivim moglo bi lako postati imperativ. Stoga, ako su Izrael i SAD, prvi aktivno a potonji pasivno, spremni razmišljati o oružanom sukobu sa Iranom s ciljem suprotstavljanja njegovim nuklearnim namjerama, morat će sada dobro pripremiti za eventualne političke promjene koje će takav plan nužno sadržavati, te razmisliti , dok još ima vremena, da li će moći živjeti s njima.