U Tirani, 30. novembra 1995. godine odigrana je prva zvanična međudržavna utakmica naše fudbalske reprezentacije. Albanija- BiH 2:0. Rezultat je bio u drugom planu. U Tiranu su bh. igrači i i delegacija dolazili autobusom, avionom, privatnim automobilom, kroz tunel… Kako je ko mogao.

Tadašnji selektor Fuad Muzurović računao je na okosnicu igrača iz domaće lige. Koji su dolazili iz Lukavca, Visokog, Zenice, Breze, Sarajeva, Tuzle… Vedin Musić, Amir Osmanović, Asmir Džafić, Senad Begić, Asim Hrnjić, Almir Turković, Nečko i Said Fazlagić…, u to vrijeme bili su najbolji domaći igrači.

Musemić u sastavu

Oni su s vodstvom puta krenuli iz Sarajeva, kroz tunel, preko Hrvatske i dalje nastavili prema Tirani. Ostatak tima činili su stranci. Uglavnom internacionalci koji su igrali po Hrvatskoj i Sloveniji, poput Ibrahima Dure, Muhameda Konjića, Enesa Demirovića, Ismira Pintola…

Zanimljivo da je u Tirani nastupio današnji trener Slobode Husref Musemić, tada napadač hrvatskog drugoligaša Španskog.

U bh. delegaciji bili su, između ostalih: Jusuf Pušina, Ivica Mioč, Sabahudin Dautbašić, Mehmed Spaho, Stjepan Kljuić, Mirsad Fazlagić, Bajro Bačić, Nikola Bilić… U stručnom štabu bili su Fuad Muzurović, Mustafa Hukić, maser Haris Babić…Direktor je bio Mirsad Fazlagić, proslavljeni bh. nogometaš i trener omladinske reprezentacije koja je bila prvak Svijeta u Čielu.

Bila je to velika diplomatska pobjeda. Unatoč porazu, u bh. taboru se slavilo. Krenulo je. Nakon prijateljskih, promotivnih, humanitarnih utakmica po Sloveniji, Belgiji, Španiji, Njemačkoj, Italiji, Turskoj, BiH je odigrala prvu međudržavnu utakmicu.

Tako je sve počelo. Igrom na terenu i diplomtaijom u Cirihu, Ženevi, Nionu, Parizu… naši istaknuti ljudi, poput Džemaludina Mušovića, Envera Marića, Mire Poljo, Ivice Osima, Safeta Sušića, Ace Ristića, Faruka Hadžibegića, Saše Vugdalića, krčili su put ka UEFA-i i FIFA-i. Svako pojavljivanje u Evropi, svaka utakmica za nas je bila korak bliže ka svjetskoj i evropskoj fudbalskoj asocijaciji. Nakon Fortune, pozvala nas je albanska reprezentacija.

Neizvjestan put u Tiranu

U knjizi “Od Tirane do Marakane” selektor Fuad Muzurović ovako je opisao putovanje i utakmicu u Tirani.

Prvu međudržavnu utakmicu odigrali smo u Tirani. Albanija nas je pozvala. Za nas je to puno značilo, jer smo tražili prijem u FIFA-u i UEFA-u. Nisam imao nikakvog načina okupiti igrače. Još je 1995. godina. Znao sam formu domaćih igrača, jer se ovdje igralo prvenstvo. Na razne načine smo pokušavali saznati telefone, adrese, naših potencijalnih reprezentativaca. Za neke smo igrače znali, ali nismo znali gdje igraju, u kojim zemljama, klubovima….

Zato sam pozvao veći broj domaćih igrača: Musića iz Slobode, Osmanovića iz Lukavca, Džafića iz Bosne, Hrnjića iz Zenice i Begića iz Čelika. Raspitao sam se preko prijatelja i poznanika za igrače iz Hrvatske, Austrije i Slovenije. Tako smo došli do Turkovića, Demirovića, Konjića, Dure, golmana Pintola… Musemić je tada već završio igračku karijeru. Ja sam ga našao u Zagrebu. Kaže mi da ne trenira, a da je još u snazi.

Jedna grupa nas je krenula iz Sarajeva. U delegaciji su bili Stjepan Kljuić, Jusuf Pušina, Bajro Bačić, Mirsad Fazlagić. Ivica Mioč, Sabahudin Dautbašić, Nikola Bilić… Nikola je bio jedini novinar i fotoreporter. Mi i domaći igrači smo izašli preko tunela, pa u Zagreb. U Zagrebu smo se okupili, napravili sastanak, kupili dvije lopte, nešto opreme i krenuli avionom do Tirane. Na dan utakmice vladala je neizvjesnost. Odsjeli smo u hotelu “Astorija”. Domaćini su nas dočekali, onako bosanski. Igrali su oko nas, trudili se da nam ugode svaku sitnicu. Dok smo čekali igrače koji su pristizali sa raznih strana, pomalo smo se šalili da će neko od nas trenera morati da zaigra. Umalo da to bude i naša zbilja. Ja sam svog pomoćnika Mustafu Hukića već pripremao da zaigra, ako zatreba. Jednostavno, nije nas bilo. Srećom, kasnije smo se kompletirali. Došli su Nedžad i Said Fazlagić. Muhamed Konjić je bio kapiten.

U Tirani su me, ne znam ni sam kako, posjetili moji prijatelji i rođaci iz Bijelog Polja. Iz Ulcinja u Tiranu je došao moj sarajevski prijatelj Abaz. Izgubili smo sa 2:0, ali je dolazak u Albaniju bio naša velika pobjeda. Imali smo dvije šanse, Musemić i Osmanović. Musemić mi dugo nije oprostio što nije bio kapiten. Pročulo se za ovu utakmicu. Javljao se veliki broj prijatelja Bosne, naših igrača koji su željeli doći, ali su iz raznoraznih razloga bili spriječeni. Utakmicom u Tirani odškrinuli smo vrata UEFA-e i FIFA-e- ispričao je Muzurović.

Gdje su i šta rade “Ljiljani” iz Tirane?

Od tadašnjih aktera danas je na sceni Husref Musemić, trenutno najbolji bh. trener, koji je na čelu premijerligaške karavane sa Slobodom. Muhamed Konjić igra rekreativno košarku i nogomet, povremeno komentira utakmice i sudjeluje u humanitarnim akcijama. Vedin Musić završio je za profi trenersku licencu. Trenutno bdije nad karijerom četrnaestogodišnjeg supertalentiranog sina Amara. Musić je jedan od najaktivnijih veterana. Član je novinarske nogometne selekcije.

Ismir Pintol, nekadašnji golman Sarajeva i još nekih slovenskih klubova, živi u Sloveniji i trener je specijalista. Ibrahim Duro, živi na relacili Zagreb Šibenik. Povremeno navrati u rodni Konjic. Nedžad Fazlagić, dio je respektabilne kompanije “Granoff”.

Senad Begić je trener Ilijaša. Asim Hrnjić živi u Zenici i Maglaju. Amir Osimanović je karijeru završio u Kini, a živi u rodnom Lukavcu. Enes Demirović živi u slovenskoj Gorici. Bavi se menadžerstvom i trenerskim pozivom. Esmir Džafić živi i Visokom. U trenerskom je poslu, ima svoj privatni biznis. Almir Turković je trener mlađih kategorija u FK Sarajevo. Uz Musemića, zavidnu karijeru izvan terena izgradio je Said Fazlagić, koji je dugogodišnji generalni sekretar Olimpijskog komiteta BiH. Vrlo je utjecajan u MOK-u i slovi kao jedan od najškolovanijih kadrova u BiH.

Među živima nije više Mustafa Hukić- Huka je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Huka je s Muzurovićem prošao najteži put. Kasnije su zajedno startali u prvim kvalifikacijama za SP u Francuskoj. Među živima nije ni dugogodišnji sekretar Ivica Mioč, kao ni dr. Ismet Cico Arslanagić. I zbog svih njih moramo se sjećati prvih početaka reprezentacije, pogotovo utakmice u Tirani.

Musić: Utakmica kao san

Vedin Musić u Slobodu je došao iz Gradine, potom u reprezentaciju. Bio je tada najbrži igrač lige. On se sjeća utakmice u Tirani po vožnji….

Vozili smo se satima, nismo imali opreme, ali smo bili sretni, presretni što idemo u Albaniju. Radovao sam se kao da igram s Brazilom. Kasnije će mi se ostvariti i želja pa sam krajem 1996. godine igrao u dresu s Ljiljanima u Brazilu. U Tirani sam upoznao pola reprezentacije. Prvi put sam uživo video Husrefa Musemića, kojeg sam poznavao s televizije i iz novina kao centarfora Sarajeva i Zvezde. Nisam znao ni Duru, ni Konjića… Eto, s Konjića sam dvadesetak godina kućni prijatelj. Ništa nam tada nije smetalo. Za mene je ona oprema koju nam je neko donio bila kao Adidas, kao nešto najbolje na svijetu. Prije dolaska u Tiranu mi smo igrali po BiH, turnire, ili smo putovali danima na utakmice. Niko nije strahovaol za život. Dok smo igrali u Jablanici, sanjali smo dan kada će igrati naša reprezentacija- ispričao je za Avazov Sport Musić.

Konjić: Sve za BiH

Muhamed Konjić nije propustio niti jednu utakmicu iz tog perioda. I povrijeđen je dolazio. Prije nastupa u Tirani Konjić je igrao za tim Sarajeva protiv italijanske Parme. Taj meč prenosilo je nekoliko televizijskih kuća. Konjića, Ilica Perić i Fuad Šašivarević su nastupili kao gosti. Dolazio je o svom trošku na sva gostovanja. Kasnije će biti kapiten reprezentacije.

Ništa nije teško za svoju Bosnu i Hercegovinu! Ja sam bio ponosan što igram za svoju zemlju. Posebno sam bio sretan kada sam krenuo u Tiranu. Taj trenutak nikad neću zaboraviti. I danas mi srce zaigra kada se sjetim utakmice s Albanijom- izjavio je za Avazov Sport Konjić, koji je bio na meti hrvatskih selektora Miroslava Blaževića i Tomislava Ivića, ali je njegovo srce odabralo BiH.

Odlične igre u nemogućim uslovima

Fuad Muzurović, prvi je bh. selektor, vodio je reprezentaciju u najteže vrijeme. Saradnici su mu bili iz BiH, nije imao specijalne premije, mogućnost da putuje po Evropi, niti mobitela, ni svog vozača… Umjesto po Evropi, popularni Dajdža obilazio je kandidate po Srebreniku, Lukavcu, Bihaću, Mostaru… Vjerovao je u domaće snage, imao razumijevanje za poteškoće u kojima je Savez bio prvih godina. Muzurovićeva je plaća bila kao danas plaća ekonoma u Savezu.

I u takvim uslovima Muzurović je ostvario, za one prilike, odlične rezultate. Bo je u nepovoljnijem položaju u odnosu na sve selektore. U prvom ciklusu je, imao jedno gostovanje više (protiv Hrvatske u Bolonji), pa, ipak, ostvario je tri pobjede. Tri velike pobjede. Deklasirao je Dance na Koševu, te oba puta pobijedio Slovence. Grci i Hrvati su se provukli. Prvi na Koševu, a drugi u Maksimiru. “Ljiljani” su držali u neizvjesnosti pedesetak hiljada danskih navijača na “Parkenu”, kada su Šmajhel i Baljićeva nepreciznost spasili Dance. Uzevši u obzir sve okolnosti u kojima je vodio selekciju, mnogi Muzurovića smatraju našim najuspješnijim selektorom.

Muzurović se prisjeća nekih nezaboravnih utakmica, sretnih i teških trenutaka, neprespavanih noći…

– Pamtim svaku utakmicu. Mogu se sada sjetiti i pojedinih situacija na terenu. Kada smo primili neki gol, promašili šansu, pa i nekih treninga. Naravno, nikad neću zaboraviti našu prvu utakmicu u Dizeldorfu. Aleksandar Ristić i Enver Marić su najzaslužniji što smo dobili poziv da u Dizeldorfu igramo sa Fortunom. Oni su tada bili na klupi Fortune. Uz mene su bili Ivica Mioč i Denijal Pirić. Tada su došli Faruk Hadžibegić, Mehmed Baždarević, Safet Sušić, Slaviša Vukičević, Fahrudin Omerović, Meho Kodro, Pehlivanović, Granov, Begić, Muharemović, Ćemalović, Hasančić iz bh. lige… Kodro je tada bio u Barceloni. Naša najveća zvijezda. Došao je povrijeđen. Sjećam se da me uoči utakmice pozvao u stranu i zamolio.

Kodro nije poslušao Barcelonu

“Šefe, sretan sam što smo se okupili. Ovo je veliki dan za mene i za sve nas, za Bosnu i Hercegovinu. Ja sam došao povrijeđen, ne smijem igrati, kaznila bi me Barcelona, ako bi saznali da sam došao. Evo, vi odlučite!”

Bila je to velika gesta tada naše najveće zvijezde. Neki stariji igrači su bili na zalasku karijere, neki bez kluba, a Kodro je na “Nou Kamp” stigao kao zvijezda Real Sosijedada. Ja sam mu rekao da izvede ekipu, da odigra pet minuta i izađe. Tako je i bilo. Dobio je veliki pljesak. Prije toga sam Baždareviću objasnio zašto Kodro treba biti kapiten. Meša je to shvatio. I tako je počelo. Igrali smo 2:2. Hadžibegić nam je nabavio dresove u Francuskoj. Niko nije pitao za dnevnice. Svaki je na odlasku pitao: A gdje se okupljamo za narednu akciju?

ALBANIJA – BOSNA I HERECEGOVINA 2:0

Prijateljska utakmica (30.11.1995.) Tirana, Sudija: Hristo Danilovski (Makedonija). Strijelci: 1:0 Šendro’, 2:0 Dobi 50’.

ALBANIJA: Nalbani (46 Kaplam), Tole (46 Novi), Malko, Šendro (82 Gallo), Shulku (63 Dede), Alliu (46 Cipi), Haxhi (46 Dobi), Jupi (75 Ruhi), Kola (46 Miloti), Prenga, Zajmi. Selektor: Neptun Bajko

BIH: I. Pintol, V. Musić, I. Duro, M. Konjić, S. Begić, N. Fazalagić (80 Sa. Fazlagić), E. Džafić, E. Demirović, H. Musemić (46 A. Osmanović), A. Hrnjić, A. Turković. Selektor: Fuad Muzurović

(Avaz Sport)