Ozija je varoš s dvadeset hiljada zitelja. U sredini je tvrdjava, a u tvrdjavi i oko nje – mahala, iza njih redovi tvrdih visokih parmakluka, pa dubok šanac vode. Sa sjevera primaklo joj se polje, a podzidje joj s juga bije Crno more.

Zapovjednik u Oziji je uctugli vezir Jahja-paša Hatib-zade zet doskorašnjeg velikog vezira Ali-paše, Hecim-oglije, a kad mi stigosmo pod Oziju, duznost velikog vezira vršio je Jegen-Muhamed-paša, j..o im pas mater firaunsku, svima! A vidjece se razlozi moje psovke.

U Oziji zatekosmo oko hiljadu Arnauta, hiljadu janjicara i dobrovoljaca, zvanih serdengedzije, i oko hiljadu naoruzanih ljudi iz naroda. a ovim posljednjim je zapovijedao nekakav Silivrili Mustafa-paša.

Oni i narod nas docekaše s velikim veseljem, ali nam vec sutradan prisjedoše i pecena ovnovina i smokve i šerbet iz djevojackih ruku.

Prvog dana Moskov nas opasa uokrug od rijeke Ozije do rijeke Barazana i do mora. Kopnom nismo imali kud osim preko protivnika. Osta samo slobodan pedalj obale za ledjima, a mi Bošnjaci, odrasli u planini, jezili smo se od hucnog beskraja modrog mora. Drugog dana Moskov topovima i sabljama istjera naše posade iz kula što su branile prelaz preko Barazana. Treceg dana zauze i kulu zvanu Hasan-paša, na ušcu rijeke Ozije u more. Kad se smrce, Becir-paša naredi te popalismo sve kuce i konjske i vjetrene mlinove izvan parmakluka.

Kazem, kad smo ulazili u Oziju, zitelji su klicali od veselja, ljubili nas i trpali nam jelo u ruke i u torbake. Jer Moskov se bio primaknuo, a grad se nije mogao pouzdati u posadu, osim u ono nešto malo janjicara i dobrovoljaca. Mi smo na sabljama nosili, kazu nam, nadu i spasenje. Ali kad po zakonima pametne odbrane pocesmo paliti, omrznuše nas zacas. I rekoše nam da bi ih nagodba s Moskovom, da su ga bez boja upustili unutra, manje stajala nego bošnjacko priticanje u pomoc. Kad cusmo ovo, mi popalismo i ponešto što nije trebalo, da se osvetimo domacinima. Nagovori nas, prijatelju, kapetan na to. Sprva sam se sujevjerno neckao, jer paljevina i nasilje nisu meni u krvi. Ali na njegovu rijec, laznuh i taj grijeh. A ono, kao i svaki grijeh, zanese covjeka pa pocne osjecati uzitak.

Iznenadi me kako je vojska uzivala u paljevini, kao djeca u opasnoj igri. Nisam znao da je slast razaranja tako draga zamjena za radost gradjenja onima kojima je rad uvijek bio teret i prokletstvo. A od takvih su, izgleda, vojske uglavnom i sastavljene. Rušenje nas ucini osionim i nama u nama sakri nesigurnosti i strepnju. Sjetih se svog ucitelja u donjotuzlanskoj medresi Hadzi Osmana i njegovih zaklinjanja da nikad ne uzimamo oruzje u ruke. Ali ja sam bio zaboravio i mrtve roditelje i zivu svoju sirocad kod kuce, pa me se uspomena na jednu ostarjelu plemenitu dobricinu ne kosne duboko. Moja najveca radost bila je kapetanovo priznanje da radim ispravno, bar za stepen bolje od mene ravnih.

Te noci kapetan donjotuzlanski rece meni da je naš zapovjednik Becir-paša Cengic htio da posijece Jahja-pašu, ozijskog zapovjednika i da mu je psovao osmanlijsku i lopovsku majku, a zašto – ne znade mi kapetan objasniti.

Sutradan Moskov napade na Oziju.

Mi stojimo za tvrdim parmaklucima, a preko nas zvizdi, cvili i urla nebo i s ognjenim grohotom se srucuje na varoš. Lete krovovi, prevrcu se sokaci u kovitlacu zemlje, kamenja, cerpica, greda, vrište pomahnitale zene s djecom u narucju bjezeci oko zidova i nestajuci s lelekom u iznenadjenim bokorima vatre, dima i grumenja zemlje. Iza nas hoda s rukama na ledjima, Becir-paša Cengic, kao aga kad obilazi mobu, i domacinski brizno i aginski strogo svjetuje:

“Samo mirno, samo mirno! Dace Bog bolje cim podju na noz! Samo mirno!”

Derviš Hasan-beg, donjotuzlanski kapetan, propeo se do šiljka na parmacima, gleda, smije se, okrece se nama i kazuje:

“Da vidite, koji je bajrak! Sve im se šareni. He-ej, pa ono su kozaci, ono s lijeva! Hatemicu, dodji, osmotri da imaš kasnije šta djeci pricati. Eno jednog … piša. Ljudi okrenuo nama, pasji sin. Dajder mi taj dzeferdar!”

Arnauti, vicni samo klanju jataganom, sabili se u gomilice u podnozju parmakluka, zapijevaju – da li pjesme ili molitve, ne znam. Cekaju da se protivnik primakne nadohvat oštrice. Janjicari se dosadjuju, puše, gadjaju kamenicama tvrdjavske pacove koji u coporima nasrcu iz podzemlja osjetivši drhat zemlje.

Mi seljaci cutimo strahom opcinjeni. Da li vicem ili samo tako mislim, braco, drzite cvrsto balcake sabalja! Nas su doveli ovamo kao krotku zivinu pod sjekiru. Umrijeti nam je i tako i tako. Pa… prodajmo ove lude obrijane lobanje što skuplje. A ko prezivi, neka pamti! Dajte da se samo ovo preturi preko glave! Drzite cvrsto balcake sabalja!

Prerano sam bio poceo zapomagati jer nisam znao šta cemo sve još dozivjeti, mi nesrecnici dovedeni u Oziju nalogom neprikosnovenih svetinja.

Kad topovi ucutaše, a vjetar s mora razagna dim i prašinu, iz polja podjoše nepregledni lanci protivnika. Naprijed bubnjari tukuci iz sve snage. Pa starješine, kao i u nas, nakiceniji i gospodskiji od vojnickih talasa, koji se za njima gibaju.

Primicao se strašni trenutak, kad covjekov um više ne pita zašto se ko bije, nego se zvjerinje u ljudskom obliku bije da prezivi. A sile – zametnice pokolja – mirno prate ovo svoje poslovanje i smišljaju sljedece.

Cuvši bubnjeve u tišini, Arnauti poskakaše, janjicari i dobrovoljci se izopraštaše potapšavši jedan drugog po ramenu, i isukaše krivošije.

Na najviše mjesto utvrde ispe se Sabit, mujezin iz Knezine, i zauci posljednji salavat – pozdrav onima medju nama koji ce za neki cas pod Ozijom poginuti.

Zadahtane i oznojene hiljade i desetine hiljada protivnika trupkajuci i arlaucuci primakoše se šancu. Od naše strane planuše topovi i kumbare, šišane i dzeferdari i uhvati se dim kao kad tjestene mitrovdanske magle nagrnu s Konjuha u podnozja. S uzvisine Sabit mujezin iz Knezine neprekidno izvija molitve za pokoj duše onih koji su umrli, onih koji jaucu a umrijece, i onih koji se biju uvjereni da ce prezivjeti ovu strahotu a nece. Ziv smrtonosan val sve je blize i sve jasnija mu je strašna prijetnja.

Uuuuu… a… aaa… aaaaa!

Talasi nasrnuše na šanac, oo, ljudi, zar je tome koji napada toliko stalo do Ozije? Zar se, kako kazu, izlaz ruske trgovine na toplo more mora platiti tolikim zivotima? A ko nas Bošnjake upetlja u ovo, braco, pa ovo se više ne moze ni gledati, ovo urlikanje ranjenih, koprcanje, bauljanje izbodenih, ova vriska konja koji gaze preko mekih tjelesa, a miris ljudske krvi drazi im nozdrve pa mahnitaju! Neko za mojim ledjima vrišti, ja sa svojim Sprecacima zario nokte u parmake i s isukanom sabljom cekam kozake da predju, ili zapovijest da se mi bacimo na njih. Neko vrištavo kune iza mene, cujem kroz lom i urnebes bitke, ali ja trazim okom svog kapetana jer on je moja sigurnost. Kapetan se naslonio na urez izmedju dva uspravljena brvna, posmatra krvprolice oko šanca kao s dvorskog pendzera neciji nestašluk dolje u bašci. Ponekad pipne sablju u krilu, provjerava da li je pri ruci, ili podigne kuburu, gadja smiješeci se – nekog dolje u krvavoj guzvi,veseli se pogotku, a sluga za njim brzo pruza nabijenu drugu kuburu, a onu cisti. Neko vrišti meni za ledjima, a ja, zaljubljen u svog kapetana, nadajam se njegovim mirom i vedrinom. Pa tješim i hrabrim svoje seljake koji zgureni uz drveni zid cute i išcekuju smrt šapcuci molitve. Dok kapetan ne viknu:

“Hetemicu, ukloni tu kukavicu!”

Tek tada svatih da to neko naš iza mene vice.

Okrenem se. Mlad seljak kleci nasred ledine, bije se pesnicama po goloj lobanji i zavija:

“Aooo, ljudiii, nemojte! Ljudi, hocu kucii!”

Pokušasmo nas dva-tri da ga sklonimo, ali nas on poce tuci, grepsti, ujedati. Tad kapetan odozgo naredi da se razmaknemo. Momak osta sam, zapjenjen, izbezumljen, moleci suludo da se prestane s vatrom i pokoljem. Vidjeh samo kako mu glava prsnu. Truplo se uvrnu i sleze.

Pogledah kapetana. On je drzao u ruci kuburu, a iz cijevi još se dimilo. Trenutak samo bio sam u nedoumici da li da skocim i posijecem kapetana. Ali se prepadoh: zar kapetana? U taj cas doletješe glasnici i narediše tuzlanskom i još jednom kapetanu da sa svojima izlete na kapiju i pomognu da se napadac odbije.

U gomilama posukljasmo napolje.

Aaj, neka ni mom dušmaninu ni njegovom devetom koljenu ni na san ne dodje ono što sam vidio za taj nepun sat sjece i lomljave pred Ozijom. Skakao sam uz kapetana i pomagao mu da se krš sabalja i maceva sa strana ne sruci na njegov vrat. Tukao se zvjerski pocikujuci. Ja tada još nisam razlikovao nastrljivost od hrabrosti.

Tako prvi napad odbismo.

Pa drugi.

Noc sidje na bojište, ali se boj ne smiri. Topovi protivnikovi zapališe ozijski sjenjak, a vatra, raspirivana sve novim plotunima, laznu po tvrdjavi. Za nama bukte kuce ozijske, a mi, pocrnjeli, cekamo noc da mine.

Samo janjicari i serdengedzije, što ce reci – dobrovoljci, na smjenu veceraše i polegoše da se odmore. Ovo što se dogadja, njihovo je redovno zanimanje, a poslenik mora misliti na obrok i san.

Jadna moja majko!

U samu zoru po rosi sumracici protivnik opet nagrnu tukuci u stotine bubnjeva i vitlajuci mnogim bajracima. Poklasmo se s njime na parmaklucima i odagnasmo ga. U podne smo se opet vrtjeli u krvavom kolopletu na prvoj crti odbrane, davili se, rvali, sjekli, udarali oštricama, ašovima, trnokopima, kamenjem… Opet otjerasmo protivnika niz polje, a janjicari uhvatiše nešto roblja i donesoše cetiri bajraka i bubanj.

Taman bubnjevi najaviše novi napad, a Sabit mujezin s uzvisine jauknu molitvu za mrtve i one koji ce to uskoro biti, kad se nešto nepojamno dogodi. Zemlja iza i ispod nas zastenja, zapuca, poce da se cijepa poradajuci neku stravicnu huku iz svoje utrobe… Izludjeli od straha, razbacani po zemlji, osvrtosmo se: ugao tvrdjave podize se u nebo, a na vrhu stravicnog iskoka zemlje, ognja i kamenja lebdi prema nebu Sabit mujezin iz Knezine raširenih ruku i nogu. U urliku i uzasu nebo se smraci, a nas zasuše zemlja, kamenje i drvena grada ozijskih kuca.

Tek što se pribrasmo, kad ono opet…

Pozar što je zario po varoši i tvrdjavi dosegao je barutane.

Trecina grada išcezla je s njima.

Mi s parmakluka umakosmo u zadimljenu zapaljenu tvrdjavu da se otud branimo. Bjezimo tvrdjavi, o mrtve se spoticemo, okrenem se, vidim – preko parmakluka i prvog zida za nama naviru kozaci, skacu, vec se kolju s našim ranjenim i sustalim, i samo na svom dijelu zida stoje još cutljivi dobrovoljci pošteno radeci svoj strašni zanat. Prvi kozaci trce leputajuci širokim šalvarama, zure da nas s ledja isijeku, a otud se crne sve gušce zive gomile, preskacu s bajracima, s kopljima, sa sjaktavim sabljama… Dok u vrisci, leleku i psovkama ne cuh glas kapetanov:

“Hatemicu, pomozi, ne daj mee!”

Cetiri kozaka pritjerali mladog kapetana uz trošan cepenak, s golog tjemena vri mu krv i prska niz lice, zalijeva mu uši i vrat. Sablja mu jedva hoda u vodoravnom polukrugu, znak da je ruka onemocala ili su oci zamagljene. Vratim se, pritrcim, dvojicu kozaka izranjavim, mladi su, nevješti janjicarskim kruznicama sjeciva, dvojica koji ostaše na nogama izmaknuše se i povikaše svoje da pristignu, da pomognu. Ali nas dva smo vec umicali ka zidinama.

Podvig spasavanja ugrija me srecom, kao da sam dijete iz brze opasne matice izvukao. Po kapetanovom stisku ruke shvatih da je medju nama utvrdjena vjera kakvu samo bojište moze roditi ili provjeriti. Bili smo oba radosni, svejedno što smo jurili u metez koji je znacio izgubljenu bitku, neminovnu posljednju sjecu i smrt.

Na zidinama vidjeh Becir-pašu kako sredjuje i našu i ozijsku vojsku, bicem, sabljom i pljoštimice, nogom, lijepom rijecju, psovkom, a ljudi slušaju, ljudi se vracaju, strah vjetri, a radjaju se hrabrost i nada da se moze izdrzati. I odbranili bismo se, kazem ti, ali Jahja-paša, ozijski zapovjednik, vezirski zet, istace bijele bajrake i predade se protivniku.

Otud pozva Becir-pašu kao da ce i on da porazgovara s moskovskim oficirima i kozackim atamanom, ali ga odmah, na Jahja-pašinu rijec i mig, kozaci ubiše, a mi vidjesmo kako kozak na vrhu koplja nosi po polju glavu Becir-paše Cengica.

Protivnik navali preko zidova, preko gomila naših i njihovih mrtvih i ranjenih, mi se tukosmo s njime, i odbili bismo ga ipak da neko ne povika da se spustimo niz zidine na obalu. Tu smo se, izmiješani s Arnautima, janjicarima i serdengedzijama i gomilama izbezumljenog naroda, odupirali dugo. Arnauti su, zbijeni u gomilu, odolijevali neko vrijeme, a onda na nerazumljiv povik jednog, brzo se izgrliše, pa slozno navališe u guste redove protivnika da izginu.

I izginuše.

Janjicari i dobrovoljci su pokušavali da se protuku do vode, do ladja, ali ih protivnik satjera u vodu do pasa. Tu sam vidio šta je to krvavi zanat vojevanja. Svaki naplati svoju glavu s po dvije-tri protivnikove. Ali je Moskov nasrtao u sve gušcim redovima, koji su izvirali odozgo sa zidina.

Talasi ponesoše i posljednjeg janjicara i dobrovoljca. Ostadosmo mi i stanovnici Ozije. Djeca nam se hvataju o cakšire, o ruke, zene vrište, stariji se ubijaju sami, ucevniji digli ruke k nebu i zazivaju Allaha.

Tad se protivnik najednom povuce s obale. Pomislismo, Allah je poslao nekakvu pomoc pred kojom se Moskov povlaci.

Zamalo nam bijaše radost.

Protivnik namjesti topove gore na tvrdjavi i uze nas na goloj obali na nišan.

Tu se izgubih ne osjetivši gdje me je udarilo.

Kad se probudih, krvav i u vatruštini, ugledah jednog brkatog Moskova u neobicnoj šarenoj odjeci, stoji preda mnom, smješka se i nudi me vodom ili rakijom, ne sjecam se. Kapetan me drma za ramena i kao s dalekog brda vice:

“Hatemicu, ustaj, sve je gotovo!”

Zamalo ne zaplakah od radosti što sam ziv i što je moj kapetan uza me. Jadan ja, nisam ni znao da sam potrebniji ja njemu nego on meni, da se ne moze biti kapetan bez ovakvih budala kao što sam ja, a ovakva budala i nesrecnik moze se biti i bez kapetana. S njima – pogotovu. Ali daj ti otkrij šta se koti u srcu jednog ucenog, oholog vezirskog kopilana. Brkati Moskov pruzi cuturu kapetanu, te mi mokrom cevrmom izapra ranu na licu. Boljelo me, ljuljala mi se Ozija u mrkom kovitlacu, nisam još bio svjestan da sam jedno oko izgubio, ali bilo mi je iz casa u cas lakše… Jer sam imao uza se kapetana.

Aaj, luda glavo hatemicka!

Neko me gura i – kao s drugog svijeta zove da podjem. Dronjavi, ranjavi, unezvijereni Bošnjaci gomilaju se i radjaju, a glasovi cudno tupi i daleki u neobicnoj, u neizdrzljivoj tišini. Osvrnem se – talasi morski podišli mnogim leševima, ljuljkaju ih i mame pucini. Po pijesku, po kamenu – isjeceni janjicari, Arnauti, Bošnjaci, gomila izbodenih, iznakazenih Hercegovaca uz jedan zid, oko njih u polukrugu leševi u šareno odjevenih Moskova. Podjem ponesen gomilom koja nekud krece, a ono… po bašcama u podnozjima zidova, oko dzamija, po sokacima – mrtvi, mrtvi, mrtvi, majko moja,

kad se sjetim,

Ozija za nama gori, strogi ozlojedjeni pratioci pozuruju nas, a tišina, pritisla tišina, mozdane da mi popucaju od praznine oko glave, koracam, vidim, glavinjamo gotovo svi bosi i gologlavi, hiljade obrijanih glava, ljuljkaju se u neurednom hodu gomila, pa mi dodje smiješno, da kikocem i vicem,

Hatemicuu,

gdje ti je sablja pilavijska, a gdje srmom optocene ledenice?

Nabadamo bosi. Nama seljacima to nije neobicno, tabani su nam kao i dlanovi – tvrdi, roznati, kopita. Mi umijemo da idemo i kad nas vruca boljka obuzme, a ici se mora, mi znamo za ralom i drljacom da skakucemo povazdan golih stopala i kad je zemlja zitka od kiša i kad je sva od šiljatih sjeciva prepecenog busenja. Ali age i begovi, mehkoguzi! Da i moj kapetan njima ne pripada, kazem, valjao bih se od neke zlurade srece što ih vidim takve, gorde, koljenovice, kako stenju postidjeni, dronjavi, porazeni i rugao bih se na sav glas,

hejheej,

gdje su gusle i tambure, gdje su pjesme o mejdandzijama i sevdalijama, hohoho, gdje su toke i celenke?

Strah da ne uvrijedim kapetana sprecava me da to ucinim. A poce me i nekakva jeza obuzimati od pomisli – da ja to ne ludim kad mi je u ovakvoj nevolji do smijeha. Smogoh snage i svijesti da ocutim.

Stupismo na vreo, prašnjav drum. Pred nama se prostrije pusta, sprzena ravnica. Krvav seljak iz Kalesije rece mi da su od naših samo trojica prezivjeli, on je treci.

Meni se zvono nad glavom poce tanjiti i nestajati. Misli navriješe svojim tokovima pribranog rasuda. Osjetih da jasnije razbirem gdje smo bili juce i šta se danas zbiva… i zavikah:

oo, majku vam gajtansku,

oo, kurve i hrsuzi nad hrsuzima,

oo, gdje nas dovedoste da izginemo, pa nas – kad vam guzici prigusti, – predadoste kao sitan kusur svojoj lopovskoj stambolskoj racunici,

aaj, nas budala, ljudi i braco!

Podje jedan sitan turkuša da me opomene da ima padišah, pa sveti sandzak-bajrak, pa Bosna ponosna, i da ne valja tako pred dušmaninom kleti i blatiti svoje nadredjene, a ja stisnem pest i iz sve snage udarim bradonjicu iza vrata, nije stigao ni da kmekne, ostade u prašini… pa nastavim iz svog grla jaukati:

j..o te padišah i sveti sandzak-bajrak i Bosna ponosna, a ti njih, hocu da vicem!

Osamnaest mojih seljaka iz Sprece izgibe, zašto – majku vam bezobraznu! Trideset i jedan siromah irgatin sa slanih kazana donjotuzlanskih – za koga? Ko ih dovede? A ko izdade? Jooj, ljudi, šta se s nama ucini!

Moj kapetan Derviš Hasan-beg drzi me pod ruku da se ne srušim u prašinu, ja se otimam i zapomazem, ljudi, koliko hiljada Bošnjaka je izginulo,

oo, nebo, sazezi i nas prezivjele, kako cemo samo sebi pred ispit izici, pobogu!

Smiruje mene kapetan, a ja ga u sebi blagosivljem, njegovo prijateljstvo i podrška su svjez melem na moje rane od kojih se raspadam u bolu i ludilu.

Ee, pameti seljacka! A ne znadoh, tada da upitam: ako je vezir zvao, a ko nas je doveo? Šta ceš, seljak uvijek kasni s iskustvom za stoljece.

Ja zapomazem i psujem,

dok ti jedan moskovski starješina na ugojenu alatu dokasa meni s ledja i uporedi, taknu me drškom bica u tjeme i upita cistim našim jezikom:

“Šta ti je, zemljace?” ,

“Ništa. Odbij!”

rezim ja ne zacudivši se što cujem od stranca naše rijeci.

“Ne vici, dzaba ti je sad! Budi srecan što si prezivio!”
“Koji si ti?” pita stranca neko iza mene.
“Ja sam od Hercegovine. Bio sam nekad Becir-pašin kmet. Hajdukovao, klao se, golem je zulum u begovini bio. Sad sam ovdje. A vi, zemljaci… nemojte da bi koji pokušao da bjezi. Posjeci cemo ga odmah”.
“Heej, a kuda nas vode?”
“Vidjeceš. Niste ni vi kazivali hrišcanskom roblju kud ga vodite. Strpite se malo. Imacete vremena još štošta da pripitate.”

Odjaha.

Malo zatim minuše nas gospodske kocije, a u njima Jahja-paša, zapovjednik ozijski, s dvojicom Moskova, nešto prica i smješka se, kurvin sin, zamisli, molim te lijepo! Dozvao nas, uspio da nam se naredi da dotrcimo, da se za Oziju koljemo, pa nas predao… aa, braco!

Kocije vidje i Derviš Hasan-kapetan, oci su mu odsutno pratile oblacak prašine za tockovima. Zatim je dugo išao cuteci. Na prvom konaku rece meni – da treba sve ljude nasvjetovati da ne prave nered, da slušaju nove gospodare, da strpljivo podnesu robovanje, koje nece zanavijek trajati, a neka uzmu u pamet šta su vidjeli. I dodade da za njega više Stambola – nema.

Nije trebalo govoriti ljudima. Sad je i najvjerniji carski podanik mogao da razumije šta se zbilo tamo medju starješinama dviju vojski. Putovali smo i plakali, zasijecali prljavim noktima u gole lobanje, jaukali – prevareni i popljuvani. Nije nam bilo zao Ozije ni carevine, sasula se da Bog da u svoja podnozja! Nego nam je bilo teško pitanje – šta smo to mi Bošnjaci muslimani na ovom svijetu pa da nas kurve i hrsuzi micu s naših ognjišta trideset konaka daleko, da bi nas onda po nekakvom svom ceifu i racunu predali kao poklon u govedima ili drvenoj japiji?

Aaj, pa kako da se to dogodi razboritom seljaku koji ne pati od begovske taštine i pohlepe?!

Prijatelju, šta da ti pricam kud smo sve stizali i šta smo radili! Za dostojanstvena covjeka robovanje je teško samim tim što je ponizenje. Da ne dodajem druge nedace, koje se takodje ne mogu zaboraviti. Putovali smo dugo, trpjeli smo zestoku oskudicu u hrani i odjeci, ali samo prve godine. Kosili smo livade i popravljali putove tamo gdje su turske vojske minulih godina palile i ubijale. Bili smo opkoljeni mrznjom ipak blazom od kazne kakvu smo mogli ocekivati.

Druge godine, sedamdeset i nekoliko konaka daleko od Ozije na sjever, bi nam lakše. Svijet nekakav pitom i radin primi nas radoznalo, bez zlobe i pakosti. Naši seljaci i zanatlije snadjoše se bolje od drugih. Oni u radu lakše podniješe tudjinu. A begovi i drugi plemenitaši raspadali su se od zadevica, sitnih uvreda, dosade i nerješivih pitanja ko je kriv.

Kapetan se trece godine razbolje od teške vatruštine. Opade mu sva kosa, a i na jedno uho ogluhnu. Nosao sam ga na rukama od postelje do zahoda i natrag, prao ga i presvlacio, i razvedravao pjesmama našim bošnjackim kad bi stao da cvili za kucom i rodbinom. Pošto se oporavi, nije mi dao više ni caska od sebe. Ali u drzanju ni prema meni ne popusti: ostao je gord pašinski sin i kapetan. A ja – ja sam bio i dalje seljak ispod Konjuha nagradjen njegovom milošcu i blizinom. I na tome sam mu cak zahvaljivao. Jer kad covjek promisli kako je sitan i jadan prema nepojamnim silama koje drmaju carstvom, imecima i sudbinama, podrška jednog kapetana je kakvo-takvo obecanje da ti se nece dogoditi bar ono najgore. A za ostalo neka se covjek, nesrecan jer je rodjen, sam brine.

Vratismo se tek šeste godine. Ja dodjoh bez jednog oka i s desetak oziljaka po prsima i pleckama. Doklimah, dovukoh se kao gubavo pseto, dobjegoh kuci.

A kuce nema.

Ni zene.

Ni sina mog Selima nema.

Od susjeda, koji me jedva poznaše, saznadoh: brat moj Muhamed pronio vijest da sam junak pod Ozijom poginuo, pa mi imetak prigrabio, s onim mojim dukatima i tovarnim konjem što mi ih dade kapetan na polasku, a za koje nije kazivao mojoj zeni, nekako se utrpao medju suvlasnike slanih kazana u Donjoj Tuzli, pa sad sjedi u caršiji, aguje, kadija ga srdacno pozdravlja, a on kadiju uoci petka na veceru zove.

Vrnem se trkom u varoš. Derviš Hasan kapetan, koji se sa mnom vratio, sjedi na seciji, šerbet pije, tek se izljubio s rodbinom. Kazah mu šta sam na ognjištu zatekao i zamolih ga da me nasvjetuje – odakle sad da pocnem. Kapetan skide ocinsku sablju s duvara i pruzi.

“Na! Eto šta ceš.”

Strcim niz basamake i u tri skoka preletim donjotuzlansku caršiju.

Moj brat Muhamed prekrstio noge na cepenku. Ugojio se, varoškom se cohom od glave do nogu odjenuo, na cibuk dumani, s visoka nadgleda najamnike, koji se, pocrnjeli i mokri, vrte oko kazana.

“Ee?” pitam ja, a sablja mi u ruci sama poigrava.
“Pobogu!”
“Kako si, brate Muhamede?”
“Aaaa!”
“Gdje mi je sin?”
“Allah, zar si…?
“Gdje mi je zena?”
“Zar si to ti, brate Ismete?”
“Gdje su dukati? Kuca? Dvije krave? Tovarni konj? Gdje su? Tako ti, je li, rodjeni brate, a?”

Izvucem mrcinu na sokak i jednim zamahom odsijecem mu desnu ruku do iznad lakta. Ne htjedoh, vala, glavu, ima covjek djecu, a za ruku je nešto lakše i tamnovati ako do tog dodje, ako još u ovom carstvu ima neko ko bi me mogao svezati i u red i zakon utjerati. Vratim se kapetanu i kazem mu šta sam ucinio. On sabi krvavu sablju u korice i objesi je meni preko ramena rekavši da je cuvam, jer ce nam sablje još ustrebati, ali ne za Ozije, nego za neke domace stvari. Mene posadi kraj sebe, a slugu posla po kadiju. Kad starac dodje, kapetan mu naredi da pola Muhamedove imovine prepiše odmah na me. Zatim, da napiše odluku da se od drzavnih prihoda sa sonih kazana svake godine meni isplacuje po 200 akci zbog mojih zasluga u boju pod Ozijom. Stari kadija se usprotivi, veli, nije po zakonu. Derviš Hasan kapetan mu opsova i zakon i onog ko je zakon uspostavio. Uhvati starca za bradu, a na slugu viknu da mu dohvati bic.

Kadija pristade.

Ja tek tad podjoh po Dzindic-mahali da trazim svoju zenu i sina. Brzo ih nadjoh u Bešlagica, u najmu. Ja nisam patio od begovske sujete da bih zalio što su nekom radili. Bio sam samo kivan na carstvo u kome vojnik ne moze otici da ga brani, a da mu kod kuce bezakonje ne zarije nokte u ognjište. Zena moja gubi se u mojim rukama. Sin pipa sablju, ushicen šapce – jallah! još je krvava! i saziva vrsnike da vide kakav mu je babo junak bio i s kakvom je sad krvavom dimiskijom o kajasu! Udario bih ga, ali ne mogodoh, jer sam drzao onesviješcenu Kumriju. Udario bih ga što tom prokletom sjecivu prilazi kao svetinji, ne pitajuci najprije kakvu mu pricu i poruku nosim s Ozije.

Ostadosmo nekoliko dana u varoši dok ne rasprodah dro bratovog imetka i ne uredih s majstorima da mi dodju, novu kucu da mi prave.

Na polasku u selo svrnusmo Derviš Hasan-kapetanu. Htio sam da se oprostim. On me isprati na konju, preko Ilincice do Dubrava. Prateci me, ovako je govorio:

“Još jednom ti na svemu hvala, Hatemicu. Ne zamjeri! Na Oziju vas nisam vodio ja, svojim cefom i racunom. I ja i svi mi vjerovali smo da iza carske zapovijesti stoji korist vjere za koju se valja boriti bez pogovora. U svakom fermanu s carskom tugom gledali smo bozju volju i znak posebne milosti što smo izabrani da se borimo. Na Oziji si vidio o cemu se radi. Viša svrha je obican go racun uvijen u opojnu obmanu, a poduprt svemocnom prinudom uprave. Zato, nijedna Ozija nas nece više vidjeti. Ni car, ni vezir, ni musellim nece nam više zapovijedati. Nikad! Dok sam ja ziv. I dok moj porod bude slušao moju predsmrtnu zelju.

Uzdaj se u me, Hatemicu, ja sam bogat i mocan, mada bi mi trebalo još toliko da bih mogao da ti se oduzim. Stane li ti ko na zulj; ošini ga slobodno – sabljom! Ne pitaj ko je, ni ciji je. Zatrazi li ti namet, daj mu sjekiru u glavu, pa neka se zali kome hoce. Pozove li te ko na vojnu, udri ga kamenom medju oci. Ne mogneš li sam dodji ili pošalji sina. Doletjecu odmah na najbrzem konju.

Jer, carstva više nema.

Ostali smo mi sami sebi.

A Stambol ce zapamtiti bosanske kapetane. Odsad pa za stotinu godina!”

Treba biti kapetan da bi se tako mirno i samouvjereno moglo prijetiti. Ja povjerovah njegovoj pruzenoj ruci. Rijeci su bile izgovorene sigurnošcu kojom se covjek zaklinje u svoje zdrave oci. U ovom svijetu, gdje su samo majka i pobratim s bojišta sigurno utocište od straha pred svemocima neba i uprave, trebalo je biti ili lud ili bezobrazan, pa odbiti, pa posumnjati bar u iskrenost rijeci kapetanovih. Ja ih primih gotov da zaplacem od ganuca.

Oo, prazna glavo seljacka!

Šta je dalje bilo, po znacaju nije za pricu. Kucu smo novu i jaku sagradili, stoku sabrali, drva nasjekli, sve je pošlo glatko niz mirne vode mjeseci i godina, a drugi prekid je katkada bolio kao stara posjekotina što opominje na nevrijeme. Danju sam bivao dobro, ali bi nocu navalile nekakve bijele nesanice i nisam jednom do zore razdrazen presjedio u mraku, ispred peci. Kao da me je, da oprostiš, neko presjekao po srijedi, pa nekako… izmedju mene i mene tece široka mutna voda. Ja zovem, ja se sam sebi ne mogu da odazovem, nemam snage da s druge obale sam sebi priteknem u pomoc. Ostajanje me boli i na jednoj i na drugoj obali. A voda sve šira i dublja, i strah od nje sve otrovniji. Kad u takvim tihim raspadanjima duše uspijem da prizovem sebi lik i glas mladog kapetana, da progovorim koju s njim, snaznim, vedrim, srdacnim, prije svitanja se preda mnom pocne bistrit svijet, a ja sam sebi postajem snošljiviji, lakši i ljepši. Srecom rad, djeca, sunce i zdrave tišine sela istanjiše mrke magle ocaja, razrijediše ih. Osta samo pramenje što ponekad prosvila kroza me, opominjuci na prelezanu boljku. Mislio sam da sam se izlijecio. Izgleda, uspio sam samo da zaboravim. Tješio sam se: neka šavovi carstva pucaju, neka na me iz Stambola rigaju paklene vatre, ja cu da se smješkam. Jer, ima Hasanbeg, donjotuzlanski kapetan. U njegovu se zaštitu mogu pouzdati. Ako se Bog ne javi na molitveni zov, hoce kapetan na molbu druga s Ozije. Dao je rijec. A tvrda je vjera uglavljena na bojištu.

Ima još…

Dervis Sušić