Rodi se covjek. Majka sanja o sinu bozjem poslaniku. Otac racuna da ce iz sina istesati sultana ili makar na Bosni valiju. A ono – nebo doceka sina zestinama, a zemlja mu zatruje krvotok isparenjima. Nevolje ga u stotinu voda preperu, pa bude covjek lukav od opreznosti, trom od straha da se ne zaleti, pobozan da ne bi izludio od nemoci i osame, a krvolocan zbog iznevjerenih njeznosti. Postane seljak. Svi ga se boje, a svi ga biju. On sve hrani i na svojim plecima drzi. Nema vremena ni suzu da utre, ni radi psovke da zazine.

Jednom naidje neko s jednostavnim mamcem. Pomognut bratovim blagoslovom, povedu seljaka. Ubiju seljaka ako ne podje. Ubiju ga kad se vrati. Ako se vrati.

Podje bezazlen seljak da izvrši bozju i carsku zapovijed. Povedu ga ajani i tabor-imami kao krotko zivince, natjeraju, namame ga svetim smislom sandzak-bajraka. Ode bezazlen seljak. Kad tamo, ni svetinje ni smisla nema. Bog negdje daleko gdje je i uvijek bio, ako je bio. Car se zabavio pisanjem novih fermana, ukoliko su mu oni na pameti kod onolikih ljepota i uzitaka. I došao bi seljak kuci ipak uvjeren da je casno izvršio obaveze prema svetinjama kad vec nije izdahnuo na bojištu, ublazivši samrtnu muku uvjerenjem da ce ga Allah primiti medju šehite i gazije. Ali se dogodi nešto… i seljak se pojavi sujevjeren, ali bezbozan, na cara gnjevan, na svijet mrk, na se mrzovoljan. Ni duboka jesenja brazda ne obraduje ga proljecnim obecanjem. Ni modra, meka djetelina ne smiri ga. Niti mu radoznala baci oko gore – hoce li nebo blagosloviti kišom ili otuci rod nevremenom.

A kad ostane sam sa sobom, u nocnoj šutnji i nesanici, dvije polovine seljaka plutaju niz brzu vodu, traze se, vicu. Jedna drugoj se ne odziva, a obje istom utrobom boluju zudnju za nalazenjem. Nad objema leprša sandzak-bajrak kao zov i kao prijetnja.

Biju bubnjevi, prolijecu glasnici – na vojnu da se ide. Stigao ferman da sultan tog proljeca predaje Bošnjacima sveti sandzak-šerif, Muhamed-pejgamberov bajrak.

Serasker Abdullah-paša Muhsin-zade zove vojsku bosansku u Bendersko polje. On se, kazu, samo u bošnjacke sablje i mišice uzda. Nisam jadan znao: cim Bošnjake zovu, mora da je negdje carskom racunu prigustilo. Njih ne mame na svetkovine. Za svoju korist oni moraju ili da otmu ili da se nametnu. Ili ce ostati ono što su – budale koje daju da bi izgubili.

Moj otac Hatemija zivio je u velikoj zadruzi Pilavija u Brankovini. Pošto je bilo mnogo onih koji vicu – he! a malo sjekaca, begovska gordost sviju nije mogla disati na imetku dovoljnom samo za jednog ili dvojicu. Po nesreci, na vojnama je ginula manjina, a vecina se vracala, pa je Brankovina za tolike zasluge i junaštva, hvale i celenke, bila sve tješnja.

U svadji oko jednog kokošjeg batka za meze, moj otac posijece svog amidzu. Ostala rodbina opravda ga pred kadijom. Otac im je ponudio svoj dio nasljedstva, pa su ga vješto i slozno branili. Zato se on u poderanim opancima, u iskrpljenim cakširama, ali s pilavijski svjetlucavim tokama na prsima i srebrom pokovanim oruzjem, pješice zaputi da zamoli ili otme novo ognjište. I nadje komad zemlje ovdje, u vlaznim i hladovitim uvalama pod Konjuhom, gdje je medvjed prvi susjed, a kurjak cešci prolaznik od covjeka.

Od oca, moj stariji brat Muhamed i ja, naslijedismo slijepu staricu majku, sedamdeset dunuma oranice i livada i nešto šume. I svijetlo, srebrom pokovano oruzje.

Kad glasnik iz sedla viknu da jedan od nas Hatemica prekosutra sidje u Donju Tuzlu pod oruzjem, jer je pred Turali-begovom dzamijom razvijen alaj-bajrak, moj brat Muhamed dodje meni na njivu. Ja vukao, zena rucke drzala. Sin vikao na me i na kravu i prijetio prutom.

Ponudi mene brat duhanom, što je rijetko cinio, i poce mudro i razlozno, kako se i inace radi kad se drugom tovari svoj teret za vrat:

“Znaš, Ismete, brate, ja sam ti uvijek volio zemlju i motiku, i nikako nisam vješt sablji. Tebe je otac povazdan boju ucio dok sam ja radio. U mene je cetvoro djece i zena mi stalno pobolijeva. U tebe je jedno, a zena ti je, da oprostiš, snazna kao tobdzija. Ja znam zemljinu dušu i kad joj šta treba dati, kad uzeti, a ti ne znaš. Da ja odem, i ja i ti bismo raskucili, a celjad bi polipsala od gladi. Ako ti odeš, ja cu pripaziti na tvoje kao i na svoje. Ako neceš milom, brate, ja cu te svezati i za noge o orah objesiti i ostaviti dok sam ne zamoliš da ideš. Stariji sam brat, imam pravo na to. Znaš šta ti je rahmetli majka na umoru govorila – da slušaš starijeg brata Muhameda, to jest mene, jer sam pametniji.

Cutiš?

Na, zapali još jednu.

Pa… šta veliš?

A i mlad si brate, Allah dzellešanuhu ti eto daje da prohodaš, da svijeta vidiš, nije ni to naodmet. Vojna nece biti teška, a ti, cim deftere otvore, ubiljezi se kao mesar od zanata. Guliš ovna i divljac brze od najspretnijeg Ciganina. Osim toga, na vojni se moze i koji groš zaraditi. Preberi mrtve, u njih se uvijek nadje. Neki Salkan iz Kikaca od toga je lijep imetak zaokruglio. Opaši se junacki. Nemaš bogzna kakvu odjecu, ali kad na se oruzje staviš, bogme si pravi Pilavija, momak i po! Vrednijeg delije nije Konjuh zapamtio. Velim… podji, jer, ako neceš, natjeracu te. A ako ceš bez rijeci poci, dacu ti onu svoju stariju junicu i dvadeset groša pride… Šta je? Jesi li izabrao?

Imati brata, i to starijeg, nije svakome dato. Kad zemlja omahne, ima prostrano bratovo srce, neceš podleci oskudici. Ista utroba i mlijeko vezu dublje od ugovora pred kadijom. Kad susjed na tvoj imetak pohlepnim okom zazagri, s bratom imaš dvije sjekire u cetiri ruke. Kad carska ili bozja zovne, idi, ako brat ostaje, kao da si i ti ostao. Tako kaze savjet staraca.

Zahvalih svevišnjem što mi je ovakvog brata darivao. Ono malo srdzbe i psovke prozdrijeh sa smiješkom. Uzeh dvadeset groša, a junicu prevedoh u svoj ahar.

Bi srijeda uvece.

Zena moja Kumrija povezala glavu mokrom šamijom i place klececi kraj ognjišta. Jer moj brat nije njoj brat. Jer ona ostaje, a ne ja.

Pri svjetlosti vatre s ognjišta cistim oruzje i pjevušim stare junacke pjesme ne bih li sinu odvratio uho od majcinih jecaja. Sin se zanio, ushicen ocinskom sabljom, niz koju pazljivo klizem cakmakom. Tri matere da placu kraj njega, otjerao bi ih ako bi mu usmetale da gleda, da uziva. Ja pjevušim, a pljuvacka mi u grlu grkne. Ako sin ne cuje majku, ja cujem svoju zenu i majku svog sina. U drvenoj zdjeli vecera se tine. Ni zena ni ja i ne pomišljamo na jelo.

Sin zaspa s glavom u mom krilu i s koricama dugog jatagana bjelokorca u rukama. Ja i zena docekasmo ponoc cuteci.

Sutradan, bješe cetvrtak, opet upregnuh sebe i svoju kravu drugotelku da dooremo i dodrljamo tanku zavlaku svjeze krcevine. Ja teglim, trbušno mišicje i listovi da popucaju, pjevušim i bodrim svoju kravicu hraniteljku. Sin stao na drljacu, izmahuje ljeskovim prutom kao dimiskijom i pozuruje nas upregnute.

Zena bije celom u kruškovo stablo i cvili. Ona zna kako je meni teško i šta se krije iza moje preglasne vedrine, pa jadi i za me i za se. A kad saberem sve što se dogodilo poslije i usljed mog odlaska u vojnu, shvacam da je jasnije od mene predvidjala. Cudo se tog dana nije preklala kosijerom.

Sin podvikuje i prutom izmahuje. Ja se, jadan, smijem. Svejedno što mi zglobovi pucketaju od silnog naprezanja.A strašno sutra crni pred ocima.

U petak, pred zoru, zena ustade s moje mišice placuci izidje da mi pristavi putnicku kahvu.

Ja se okupah.

Obuvam se i opasujem. Cutim. Suzdrzavam jauk.

Opasujem se, i kako slabine stezem, cudno se nešto sa mnom dogadja. Ispravljam se, cvrsnem, postajem sebi veci i znacajniji, topi se tromi seljak, a ustaje na moje noge, mojom kicmom se uspravlja nekakav vjetrogonja, skitnica i leventa. Znano mi je osjecanje nadmoci što ga remenje i oruzje sobom donosi. Ali sad, kad je pravi boj sigurna izvjesnost, carski poziv je sve više sveta neminovnost ciji sam ja vjernik i bajraktar, a zemlja, kuca, zena i dijete sve sitnije zrtve koje treba podnijeti za tu vjeru i obavezu. Kad kajas prebacim preko ramena, a sablja me kucne po nozi, sa strane, gotovo da i nisam više Hatemic, seljak ispod Konjuha, nego alajbeg koji polazi na vojnu da bi ušao u carsku pohvalu, u pjesmaricu i predanje. Proklet neka sam! U me ugmizu zudnje za dalekim putom i skitnickim hazardom. Zazelim da ovako nakicen oruzjem, lijep i pomalo mrgodan ratnik prodjem kroz selo bogato djevojkama i svetkovinama. Ili kroz guste klicave gomile koje me slave zbog nekog podviga. Ili… ja stojim, s prašinom bitke po prsima i rukama, stojim, a sultan ustaje sa šiljteta, nasmijan i srdacan, pa – pravo meni da mi prizna nešto za što sam samo ja smogao hrabrosti, snage i vještine.

Zena mi place u zagrljaju, a sin pipa balcak sablje. Tapšem zenu po snaznim pleckama, nestrpljiv kad ce da se odlijepi od mene. Od njenih jecaja i od sinovljevih ociju punih suza, razalostim se i ja, koliko da se ne kaze da sam jedva docekao da njih dvoje ostavim.

Najzad nabih torbu s poputninom: dva koluta krompirske pite, maslenjak i tikvica jabukovog pekmeza. Zeni odbrojah na dlan šesnaest groša i upozorih je još jednom da dobro cuva sina i junicu. Poljubih je u celo, a sina u oba obraza.

Znam, od seljaka koji su minulih godina ovako, na carski zov polazili, mnogi se nije vratio. Seljak je valjda i stvoren da ore zemlju, znojem da je zalijeva, a povremeno da truplom svojim natori oranice carskih pobjeda. Uhvatim sebe da zurim, ne da se otkinem, nego da negdje cim prije stignem. U meni se, moj prijatelju, nadmecu draga strepnja od neizvjesnosti dalekog puta i potreba, otvorena kao glad, za skitnjom i podvigom. Cekaju me sigurno slava i zvek dukata zasluzene nagrade. A kad se vratim – kukuruz usvilio, tikve se raskrupnjale, junica steona, takiše da polome grane od roda, a sin i zena… eh!

Luda glavo seljacka!

Oo, da bijaše neko da me presretne, da me sirovim kocem izmlati, ali da me vrati! Ali, osim moje zelje, postojala je i zapovijest. A kad to nešto ogromno i svemocno što se zove – carska uprava naredi da se ide, a rodjeni brat priprijeti i pogura te s ledja, ne preostaje seljaku ništa drugo nego da izmisli kako mu se baš i ide. Tu negdje lezi tajna odgovora zašto se i skrušen magarac razigra u svatovima, i zašto i blentavi Redzo iz Poljica, jedne godine, posta junak hvaljen i slavljen, a nije znao ni pobrojati groše što ih je dobio na jedan dlan, kamo li navesti više razloge vojne na koju je dignut i objasniti razliku izmedju vojske u kojoj je i one protiv koje je.

U podne sidjoh niz Ilincicu u Donju Tuzlu.

Pred Turalibegovom dzamijom poboden alaj-bajrak. Oko dzamije po livadama razapeti cadori. Izmedju njih se muhaju spahije, seizi nose vodu, sijeno, zobnice, naoruzani ljudi cuce oko vrata ili pod šljivama, mjerkaju i pipkaju jedan drugom ormu i opremu. Kišica iz niska neba gasi zivost, umrtvljuje boje. Zurne se ne cuju. Nema pjesme. Na ruznom danu logor je gotovo – ciganski jadan.

Ja kroz vojsku trazim svog bašcauša, a iza sebe cujem sašaptavanje i mrmor:

“Vidi! Hatemic!”
“Ona sablja je još od Mehmed-paše.”
“Golac. Na što je spao!”
“Cuti, cuce, opasni su Hatemici.”
“Hitar, zdrav momak!”
“Ne znam kakav je na sablji.”
“Stani mu na rep, vidjeceš odmah.”

Ogovaraju, a meni i drago. Da ima gdje blizu ciji povisok konj da ga preskocim, da zapanjim, da zablještim. Idem kroz vojsku i nisam ojadjen seljak koji je ostavio dvije sirote na kucnom pragu, nego – skitnica, kavgadzija s cekrkli-celenkom na glavi, mlad Hatemic s više sile u balcaku nego pameti u glavi. Prsim se i istezem, da mi je da budem još viši, ali bol u ramenima od vuce rala na oranju opominje me. Umor stiska gvozdenim noktima bedra i listove. Ipak hodim uspravan i gord.

Nadjoh bašcauša Arslanagu, cuci kraj vatre, pece raznjice od ovcje dzigerice na dugu štapu.

Miris pecena mesa zgrci mi utrobu. Zamalo mu ne oteh razanj. I postidjeh se: kakav, more, kavgadzija, kakva cekrkli-celenka! Ljudi i braco, dajte mi malo mesa! Cetiri bajrama sam prezivio, a od svog brava nisam mesa okusio!

Bašcauš me zagrli i u oba ramena poljubi. Pruzi mi šiš, a ja u dva zalogaja cetiri odreska progutah.

Tad me starješina povede cadoru Derviša Hasanbega, kapetana donjotuzlanskog i zapovjednika nad ovom vojskom koja se pod Tuzlom okupila.

Sjede bezi, ko na sedlu, ko na naviljku sijena ili paprati, pijuckaju i na cibuke dumanaju. Jedan gricka pekmeznu gurabiju. Ja jedem ocima njihove djakonije. Oni mene i ne primjecuju, mene, golju, seljaka ispod Konjuha. Puce usne. Pljucnuli bi i zakrenuli glave. Kao – ne cuše moj selam. Ne odgovaraju. Ali ja više nisam seljak siromah odozgo iz divljih krcevina pod Konjuhom, ja sam Hatemic, ohol, sujetan i brz na kavgu. Kad nijedan ne htjede da otpozdravi, prihvatim balcak i dreknem:

“Selam alejk, kurvini sinovi!”

Poskakaše, nozeve isukaše. Samo Derviš Hasan-beg, kapetan donjotuzlanski, sjedi, smješka se. Pa kaze:

“…dobro mi došao! Sjedi! Braco, vratite nozeve, ovo je Ismetbeg Hatemic, od loze Pilavija, po fermanu je stariji beg od vas sviju, a kakav je junak, to i sami vidite. Suljo, dajder prostri begu naviljak sijena, a po sijenu moj pokrovac!”

Znam ja cijenu begovske hvale. Ona je ili prazna uctivost višeg koji se dosadjuje, ili prethodnica nekom racunu. Ali ne bi mi mrsko ovo potezanje mog porijekla pilavijskog mada sam od oca naslijedio mrznju prema tom rodu.

Uvrijediše me oholi koljenovici. Ali mi cestiti Derviš Hasan kapetan, makar i bio nadmeno Osman-pašino kopile, pruzi ruku i time ih nagna na poštovanje prema meni, dublje nego ono na koje sam ja bio obavezan prema njima, zbog razlike u bogatstvu, godinama i ugledu. Za to jeftino zadovoljenje moje taštine kupi mene Hasan kapetan tako da sam bio spreman svunoc na lancu kao šarov lajati pred njegovim cadorom.

Sprva sam ipak bio na oprezu prema ovoj kapetanovoj ljubavi bojeci se da je ona samo prolazan hir gospodicica koji sebi svašta smije dozvoliti. Kako je vrijeme odmicalo, uvjeravao sam se sve više da je njegova paznja sigurno osjecanje s dubljim korijenjem. Tada nisam znao kako racun zna da se do ljudskog oka i uha razgrana u plemenitost koja bi prevarila i najpronicljivijeg. A cesto i svog nosioca. Ali o tom, po tom. Kapetan me izmiri s begovima i nagna ih da sa mnom popiju po fildzan-dva rakije. Onda naprica o Pilavijama, o mom ocu Hatemiji i o meni toliko uzbudljivih poluistina iz boja i lova da su opanci i grubo seljacko sukno na meni najzad izišli kao još jedan dokaz viteške skromnosti za kakvu su samo veliki junaci sposobni.

Trijezan i priseban kapetan mi dariva… cetiri dukata i jednog isluzenog konja. Po susjedu, koji je dopratio svog sina jedinca u tabor, poslah dukate i konja bratu Muhamedu. On ce sigurno kao rodjeni brat najbolje umjeti da upotrijebi i jedno i drugo na korist ono moje dvoje sirocadi.

Ej, pameti seljacka!

Bezi posijeliše dok se dobro ne smrce, pa se razidjoše. Kapetan me ostavi da spavam u njegovom cadoru. Ja nisam imao ni kabanice. Da ne bi njegova cadora i dobrih pokrovaca, probdio bih noc na studenoj sukišici zajedno s ostalom sirotinjom iz sela i sa sonih kazana.

Ujutru, doruckovah s kapetanom iz jednog sahana. Umismo se iz jednog ibrika. Jedan do drugog klanjasmo kasni sabah. Onda mi on izvuce iz bisaga nove visoke franacke cizme i kao brat ili roditelj obradova se kad vidje kako su mi taman i kako pristaju mom stasu i koraku. Tako, s cizmama, pod oruzjem, povede on mene na livadu, pod Trnovac. Iz gomile snenih cutljivih seljaka izdvoji dvadesetak sposobnijih, a bili su to momci iz Kikaca, Kalesije i Bulatovaca, naredi im da stanu u vrstu i ushoda se pred njima. Najprije ih napsova što su pošli tako odrpani i slabo naoruzani. Pa im rece da cu ja biti njihov zapovjednik i zaprijeti im za najmanji neposluh mojom pilavijskom sabljom, koja je, po njegovim rijecima, posjekla toliko cafira i kojekakvih – carskoj upravi neposlušnih vratova, da bi malo bio kadijin defter da im se imena popišu. A meni šapnu – izvjezbaj ih i da si s njima uvijek blizu mog cadora. I mojih ledja!

Pošto on ode, ja se raskoracim pred njima. Malo mi jedno nebo da ga kalpakom dohvatim. Malo mi dva oblaka da se starješinski na njih namrštim. Mjerkam ih – dronjave i pokisle, a spreman sam da ih zagrlim što su mi pruzili priliku da osjetim slast starješinstva. I zaklinjem se u sebi – bicete vi ljuta vojska kako kapetan zeli, makar i meni i vama koske popucale od naprezanja.

Oni se poredjali kao roblje pred pokolj u tatarskoj najezdi, tuzni, mokri, namršteni, ceškaju se, zagledaju se. Da nije oceva oruzja na meni, i ja bih sigurno bio poput njih. Izruzim ih. I koliko-toliko popritegnem i poravnam. Pošto im pridjoh blize i svakog ponaosob pregledah, ustanovih da su svi vrlo snazni, hitri i vecina – lukavi. Ali nijedan ne imadaše u sebi ni zrnce nekog svetog razloga za boj. Ali oko toga ce se vec potruditi tabor-imami, a i ja, ukoliko i meni ti razlozi budu jasni.

Tog dana pred podne krenusmo.

Spahije na konjima uporediše po dvojica praceni bubnjevima i zurnama. Na celu dva mlada papracka bega Ferhatbegovica zapjevaše. Negdje na caršiji ili na Dzindic-mahali pukoše topovi. Desetak hodza i hadzija digoše ruke k nebu. Jedan mlad hafiz glasno zauci molitvu za srecan ishod puta i boja.

Svjetina nas isprati do mosta na Solini.

Dotle bijasmo junaci koje stariji s poštovanjem, a mladji s ushicenjem prate. Ne znam da li nam je ko zavidio na slavi što nas ocekuje. Od onih što ostadoše ne vidjeh nijednog da se ote svojima i dobjeze nama. Dotle, kazem, bijasmo junaci, pomalo slijepi od ponosa, kao tetrijeb od ljubavi, u Konjuhu, a odatle gomilice ljudi koje je golema nuzda natjerala da po vjetrovitom danu, po kiši i susnjezici mijese nogama drumski glib.

Kao što se staracke rijeci vuku od dima do dima, tako smo i mi putovali od konaka do konaka. Begovi i age jašu, u dobre kabanice umotani. Psuju mokrim modrim usnama babje huke. Krivo im što od svakog nocišta ne mogu da naprave poguzijsko tefericište. Mi seljaci gacamo jedan za drugim, urijetko zapjevamo, mahom cutimo, ponekad kikocemo na racun onog koji skrene s puta poradi sebe. Mjerkamo zirate, medju prstima mrvimo crnicu i rastiremo na dlanovima uporedujuci joj masnocu s našim njivama. Nagadjamo koliko još ima do Djurdeva dana, sedam ili osam nedjelja, i kakvi su izgledi zitu i zobi. Ponekad se zaboravim, svadjam se s njima oko seljackih mjera za sjetvu ili najboljeg lijeka za krvopišnu kravu. Ali me franacke cizme opomenu. Šutnjom se izdvojim. Pa sam strog zapovjednik s cijom se šakom i nogom nije šaliti. Jer vec sam blizi starješinama nego vojnicima.

A silno mi je godilo kad mladi kapetan uporedi sa mnom, pa mi pruzi duhansku kutiju da napunim kratak putnicki cibuk. Seljaci se utišaju, nacule uši, reklo bi se da na prstima hode kako bi culi o cemu mi caskamo, ne bi li u našoj nehoticnoj brbljivosti otkrili štogod od tajni – o cilju i izgledima na ishod. Konj je pod kapetanom mlad i nemiran. Zanese nekad jahaca naglo, pa me kapetanova cizma ili široka uzengija ošine po mišici ili rebru. Ja precutim bol i ne dozvolim kapetanu da me zamoli za oprost. Zahvalan sam mu što me pocastio razgovorom toliko da i njemu i njegovom konju praštam sve uvrede. Cak – potapšem konja po sapima i tepam mu kao da je moj.

Kad kapetan ode nekud prema celu, seljaci se sjate s pitanjima – šta veli, kuda cemo, dokle cemo, gdje je iduci konak. Razgonim ih blagim glasom dobrodušnog starješine koji sve to zna, ali ne smije da odaje zapovjednicke tajne. I drago mi što njihovo strahopoštovanje prema meni raste, makar je lazju i vještim razmetanjem zaradjeno.

Oo, ko li je našu lozu zatrovao taštinom? Pa ja tako usrdno zaigrah po udaranju njenih bubnjeva! I je li to baš stvar neceg što se lozom u krvotoku nasljedjuje ili u svakom vremenu svaki siromah tako, na najludji nacin kamci od drugih priznanja da je neko, da je dostojan poštovanja!

Ne znam, prijatelju moj, ni danas ne znam.

Putujemo mi tako, i kad kroz koje selo naidjemo, pa vidim zenu kako bjezi ili dijete s prstom u ustima, zacudjeno i uzbudjeno mnozinom ljudi pod oruzjem, ja se sjetim svoje sirocadi. Cutim, oskoruše cemera gutam. I od straha da ne zaplacem, strogim povikom pozurujem vojsku.

Gazimo njive i livade, brodimo vode, brojimo planine. Sreca te ima noc, pa niko ne vidi kad uzdahnem, kad zacvilim za svojima. Još veca je – što ima jutro, pa na njih zaboravim.

U putu najzad stigosmo bosansku ordiju koja se sporo valjala prema istoku. Potrazih Pilavije s Brankovine da se izljubim ili pobijem s njima. Ali njihova kapetanija nije dignuta na ovu vojnu.

Sad smo i mi putovali sporije u vojsci koja je brojala sedam hiljada i dvjesta momaka, a zapovijedao joj Becir-paša Cengic, od Rataja, bivši beglerbeg hercegovacki. S njim još bijahu braca Korce, Avdibeg i Hasanbeg, Muhamed-paša, unuk slavnog bosanskog beglerbega Bujuka Dzafer-paše, pa Husejin-paša i Gazi Sulejman-paša i nekakvih još paša i pašica i begova i prdibegova, pamet da ti stane koliko ova Bosna ima slavnih koje drugi hrani. U vojsci se sastavilo hiljadu i devet stotina i osamdeset sabalja – što zaima, što spahija, a preostalih pet hiljada bijasmo mi, narodna vojska takozvana.

Mene ubrajaju medju koljenovice i mudro precutkuju moje siromaštvo. To mi godi, ali stralno strahujem da neko ne potegne pitanje mog imuca. Zato postajem revnosniji. Poceo sam bivati i ulizica koja tajom boluje svoj prljavi napor, a nagrada mu uvijek izgleda suviše mala prema velicini zasluga.

Becir-paša je strog i prijek Hercegovac. Sasuo je vec dvojici bjegunaca i jednom kesarošu kuburu u oci. U putu je posjekao dva muhtara jer nisu spremali vojsci što je naredjeno. On je jednom ranije predvodio Bošnjake i Hercegovce u rat na nekakav Krim, u tatarske zemlje, pa su mu slava, strogost i brza šaka drzali vojsku u dobru stanju.

Samo, teško kadilucima kroz koje prolazimo!

Bajraci, sveto znamenje, s kugom su se izjednacili u ocima stanovništva.

Tako putujuci danima, na istok, stigosmo u Bendersko polje. Tamo zatekosmo golemu tursku vojsku kojom je zapovijedao benderski serasker Abdullah-paša Muhsin-zade. Bio je dvaput vezir na Bosni, ali zbog svadje s Visocanima i Sarajlijama, bi svrgnut i poslan ovamo. Mi se prikljucismo njegovoj vojsci.

Tu u polju Benderskom, svakog dana, do rucka, vjezbali smo sabljom, kopljem, flintom, trcali, lijegali, rasipali se i na kapetanov zov opet se sastajali. A popodne bismo cistili oruzje, timarili ili napasali konje, meli logor i kopali nove rupe, da oprostiš zarad onih potreba. Ili bismo zajednicki klanjali na otvorenom, a onda bi neko od ucenih hodza drzao vaz šta je duznost pravovjernika prema Bogu i prema caru. I kako se treba boriti za din i iman kad nas ovako carska naredba pokupi i od kuca odvede. Meni vjezbe i posao nisu teški: otac me je oruzju, a nevolja radu ucila. Ali su bezi, bogme, mehke guzice dobro nazuljali. Sprva su se opirali vicuci da oni znaju ratovati i da je sramota njih u vjezbi izjednacavati sa seljacima i sejmenima. Ali strogi Becir-paša nije vjerovao hvalisavcima, niti se osvrtao na njihovu begovsku sujetu. Vec na prvim vjezbama pokazalo se da vecina aga i begova ne zna ni dvostruk izmah iz sedla, kamoli odbranu – na dvije sablje. Surovi Hercegovac natjera ih da nauce.

Tu, u tom polju, i onaj koji je dotle licio na covjeka iz naroda, izmijeni se, potamni, ocvrsnu, ogrubje. Nije više bilo ljudi cestitih, nepoštenih, umnih ili samo snaznih. Postadosmo vojska koja poznaje samo nekoliko ratnickih prednosti ili slabosti, koja priznaje samo redosljed starješinstva, do sultana, i iznad njega – Boga. Svi ostali zakoni uljudnosti i strpljenja, navike i radoznalosti, ljubavi i dostojanstva – pootpadaše. Neki su se vrtjeli – bilo ih stid. Nekima dobro dodje, oslobodiše se osjecanja da su beznacajni, pa im je bilo mnogo bolje pod tudjom rukom i stegom ogranicenja nego kad bijahu sami i prepušteni opasnoj takozvanoj slobodi, koja je više sloboda kako da se lipše nego kako da se zivi. Za divno cudo, moji seljaci i siromasi s tuzlanskih kazana pretvoriše se u bojovnike, u bahate razbojnike koji slijepo slušaju samo starješinu. Sve ostalo je samo prilika za pljacku, paljevinu i pokolj.

Kapetan je upirao prstom na me kao na primjer kako se pravi vjernik i carski podanik usrdno priprema za strašni obracun s dušmaninon. Ja sam krišom crvenio. Cinilo mi se, on mene hvali više zbog toga jer me voli nego što cijeni moje starješinske sposobnosti.

Mudrost me brzo naucila da ne smijem biti nametljiv kapetanu ni dosadjivati mu prisustvom, ni vrijedjati njegovo visoko mišljenje o sebi svojim pokušajima da se izravnam s njim. Mada sam dalekim porijeklom bio koljenovic koliko i on. I mada sam za tri najmudrije knjige bio od njega uceniji. Stajao sam podalje, uvijek gord, pamteci svoje porijeklo, ali ne zaboravljajuci duznost. On me zivkao na begovska sijela i terevenke pod cadorom. Sjedio sam medju uglednim ravan njima, ali brz da bez pogovora usluzim prijatelja. Seljacki sam škrtario na rijeci, pa se nije znalo dokle mi pamet doseze. Smatrali su me pametnijim nego što sam u stvari bio. Ali od mene nisu mogli sakriti koliko su oni gluplji nego što bi svijet povjerovao da mogu biti. Ujutru sam se pravio kao da sinoc nisam niti šta cuo ni vidio. Na kapetanova pitanja – je li bilo kakve sramote u rakijanju hvalio sam njegov razbor u picu, a zaboravljao sve ogavnosti.

Tako omiljeh kapetanu potpuno. Postadoh njegova potreba. A on moje obecanje da me, ako prezivim vojnu, ceka lakši zivot.

Prometnuh se u dobrog starješinu. Sve sam se rjedje prisjecao ko sam i odakle i kakvu sam sirotinju pod Konjuhom ostavio, a sve cešce mislio kako da dobijem zapovjedništvo nad još dvadeset momaka. Zivu covjeku, pogotovu siromahu, starješinstvo omili, pa mu osjecanje nadmoci olakša obaveze, a vojnicke propise zivota i ophodjenja ucini tvrdjim od vjere. Aj, da sam znao šta nas ceka!

Nogu bih odrezao da me otpuste, pa bih kuci dopuzao i prag kucni poljubio. I ne bih se od njega micao ni na Allahov, kamoli na carski zov.

Cetvrtog dana po Vidovdanu naglo digoše bosansku vojsku. Još se zacelje nije obulo, ni opasalo, a bubnjevi i zurne na celu udariše – što brze da se krece.

Osmog dana stigosmo u Oziju. Oo, da zakasnismo, jedan dan, samo jedan dan! Moskov bi zauzeo Oziju, a mi bismo se vratili zdravi i – po vojnickom obicaju, toboz kivni što do boja nije došlo. Na nesrecu stigosmo u posljednji cas. Mi, kao danas u tvrdjavu, a sutradan u polju osvanuše desetine hiljada Moskova i kozaka. Derviš Hasan-kapetan, obijesno dijete gospodsko, gleda s tvrdjave, pa ce meni:

“Hatemicu, beri kozu na šiljak! Bice mesa bez kupusa!”

I nasmija se kao da ce sad na veseo momacki drmoguz.

I ja se nasmijem iz pristojnosti pred starijim, a i iz neke puste oholosti što obuzme mlada i nedotupavna zapovjednika pred opasnošcu ili pred rijetkom prilikom za podvig.

Ima još…

Dervis Sušić