Što mi dođe on? Kao neki  tetak? Jer njegova žena je mojoj majci rođakinja? Koja? Prva, druga, treća?… Ne znam. Po kome? Stričevićka? Ujakovična? Tetkična? Ne znam. Tek idem u mamino rodno selo Žilište gdje nisam bio bar deset godina.

Išao sam tamo k rodbini dok je bila baka živa. Odnosno dok je baka bila relativno zdrava. Rodbina i dalje živi u Žilištu. Ali nakon bakine smrti nas ne posjećuju. Ili očekuju da ih prvo posjeti mama? Ona tvrdi kako za to nema vremena. Kad je jednom pokojna baka zamolila nešto svoju kćerku da joj uradi ova reče:

– Nemam vremena.

– Dabogda ga nikad ne imala!

– Otiđi – rekla mi je mama. – Obećo nam je kasetofon. Sigurno s radijem.

– Samo zato što ćemo im poslat rodni list? – čudim se.

– Nije to njemu ništa – kaže mama. – Oni žive u Njemačkoj!

Idem. Autobusom. Iako mi se ne ide. Po ovoj zimi. Snijeg napadao pola metra. Cesta vjerojatno skliska. Sumnjam da tamo sipaju sol.

Nekako stižem.

Ispostavlja se da sam došao uzalud. Matičara nema. On ne radi svaki dan. Ponedjeljkom, srijedom i petkom. Po tri sata. Tako piše na vratima ureda.

Srećom me opazila susjeda. U njenoj kući je smješten ured. Dala mi adresu matičara koji živi kao podstanar u Bukaču. Kaže da on ne dođe uvijek ni u predviđene dane. Trebam ga pitati koji dan će sigurno doći. Zapisujem na papirić. To ime mi je odnekud poznato…

U vrijeme kad sam pokucao na vrata opet matičara nije bilo. Bila njegova mlada supruga. S kćerkom u naručju. Kaže da će njen muž biti na svom radnom mjestu sigurno u petak.

U petak ponovo sjedam u isti autobus.

Matičar je zbilja tamo. To je moj bivši kolega sa studija ekonomije u Bukaču. Prekinuo je redovni studij kao i ja. Za razliku od mene koji sam se sasvim ispisao on i dalje studira. Izvanredno. I, za razliku od mene, nezaposlenog, on radi bar honorarno. On je inače rođen u Žilištu. U Bukaču još nešto radi. Neki šverc, rekla mi je onda susjeda iz Žilišta.

Ispostavlja se da me se moj negdašnji kolega ne sjeća. Podsjetih ga na studij. Ne vrijedi. On je i dalje ozbiljan. Čak smo jednom bili zajedno i na jednotjednoj vojnoj vježbi. Ni to nije utjecalo da promijeni raspoloženje. Valjda studij i vojska nisu za njega ugodna iskustva?

Rodni list sam  dobio. Platio taksu.

– Zašto vam treba rodni list? – pita me smrtno ozbiljni matičar.

Kažem da je to za moju tetku. Ona želi usvojiti dijete. Kćerku.

Matičar nije radoznao. Više ga ništa ne zanima. Da je ženskog spola možda bi bio znatiželjan. Moja daljnja tetka može imati djecu, ali ne i njen muž. Odlučili su usvojiti dijete. Izbor je pao na dvomjesečnu bebu. Djevojčicu. Zato im treba rodni list.

Majka djevojčice je jedna njemačka studentica. Potpisala je izjavu u kojoj se odriče svih svojih prava na dijete. Na njeno dijete. Njoj neće reći tko će dijete usvojiti. Adresu onih koji će usvojiti njenu kćerku, naravno, neće dobiti. Majka koja ne želi biti majka vjerojatno ima dečka. Vjerojatno se za njega kani i udati. On ništa ne zna. Ni da je ona imala vezu. Ni da je bila trudna. Ni da je rodila. Ni što je rodila. Ni da je potpisala tu nemajčinsku izjavu.

Kći koja nije kći moje tetke i tetka će, naravno biti odgajana kao da je ona njihova prva kći. Tko joj je majka i otac nikad neće saznati.

A možda i hoće? Bar za majku? Ako posumnja.

Zašto? Možda će zaključiti kako ne sliči ni na tobožnju majku ni na tobožnjeg oca? Možda će zaključiti kako joj je karakter sasvim drugačiji od njihovog?

Ili će joj netko reći. Da njen majka nije njena majka. Da njen otac ustvari i nije njen otac. Naravno taj netko joj neće znati reći tko je njena majka niti tko je njen otac. Ni gdje se nalaze. To će kći sama možda otkriti. Možda će jednog dana na osnovu svojih sumnji provesti istragu? Saznati istinu? Saznati gdje joj je majka? Sresti je? Možda.

Izašao sam iz ureda zadovoljan.

Ali ne zadugo. Autobus je otišao. Autobus koji se po redu vožnje odmah vraća u Bukač. Prošli put sam imao sreće. Vozač se bio malo odmorio.

Od one iste susjede saznah da će sljedeći autobus krenuti tek za tri sata. Preporučila mi da to vrijeme mogu provesti u kavani “Utjeha”.

Nisam se htio tješiti. Odlučih se odmah vratiti. Pješice prijeći tih šest ili sedam kilometara.

Kažem to susjedi. Ona me začuđeno pogleda. Sigurno je pomislila da sam lud.

Kad sam se vratio kažem mami:

– I to je gotovo. Sad pošalji rodni list i čekaj kasetofon!

Kasetofon nije stigao.

Stići će samo pismo zahvalnosti. I fotografija. Na poleđini će pisati:

“Naša ćerkica…”

Pisat će i njeno ime. Ime, koje naravno, ne zvuči njemački. Čak ni germanski.

Posjetit će nas tetkina majka. Ona živi u selu Žilištu. Nije mi jasno zašto nju njena kći i zet nisu zamolili da izvadi rodni list. Zar zato što je žena nepismena?

Punica ne voli zeta. Nije joj jasno zašto njena kći ne podnosi tužbu za rastavu braka. Punica je udovica. U vrijeme dok je bila u braku razvod je bio velika rijetkost. I sramota. Pogotovo u selima kao što je Žilište. Kaže:

– Osim što ne može imat djece…

– I škrt je – kaže moja mama.

– … i voli pit.

Pomislih kako je moj tetak onaj naš kasetofon već popio. Ako ga je i imao namjeru kupiti.

Žarko Milenić