Rat je stao, a ja nisam bio ubijen. Iako sam s kostima koje su napinjale moju sasušenu kožu više ličio na mrtvaca, nego na živa insana. Pametnije bi bilo da sam ostao u toj novoj, svojoj, a tuđoj kući. Ali nisam. Šta li će me dočekati na mome zgarištu? Može li čovjek živjeti tamo, gdje je umrlo sve?

*****

Tog dana pratila nas je policija. Hodali smo u koloni – nekoliko sretnika kojima život nije bio oduzet, i ja. Selo je bilo zapušteno, na našim kapijama stajali su neki drugi ljudi. Psovali su, vikali i dobacivali nam. Išli smo mirno, kao hipnotisani. Nisam ovako zamišljao mir. Zapravo, mir u tom ratu nikada nisam ni zamišljao, niti o njemu razmišljao. Nedostižan san. Sada je bio tu, posve neobičan i neočekivan. Ušli smo u avliju. Pred vratima moje kuće stajao je čovjek. Nekada smo se poznavali. Sada to poznanstvo nije značilo ništa.

– Otkud ti ovdje?

– Došao sam svojoj kući.

– Ovo više nije tvoje.

– Mogu li ući?

– Ne možeš. Ako hoćeš pogledaj avliju, u kuću ne možeš. Ovdje nema ništa tvoje.

*****

Blokove kojima smo zidali kuću sami smo pravili, brat i ja. I sestre su pomagale. Nosile su teške kante s maltom. Babo je prodao jedan čajir, imali smo para. Bila je to jedna od prvih velikih kuća u selu. Prije toga tu je bila sazdana „kljetara“, kako bi brat govorio: stara kuća sa dva sobička i zemljom kao prostirkom. Ložilo se na zemlji, nasred kuće. A onda su nahrupili neki ljudi, vezani. Vodili ih na konopcu, jedan naprijed, jedan nazad. Babo, skriven u štali, gledao. Potrpali su ih u ta dva sobička i zapalili.  To je bilo 1941. Nekome je suđeno da svoju dušu pusti u bucima Drine, nekome da izgori, nekome da preživi.

Kada je velika kuća bila gotova, oženio sam se. Na avliju sam stavio sto i posadio lozu. Bila je i kruška. Na njoj ljulja, okolo živa ograda. Jednom smo Hasana satima tražili po selu. A on se sakrio međ’ šimšire. Upišao nove pantole, pa nije smio materi na oči. Djeca su voljela da se ljuljaju na kruški. Voljeli su i da budu budni po cijelu noć kad se pekmez uvire. Igrali su se školice i žmire, trčali vazdan po baščama. Nisu voljeli da plijeve. Bježali su iz vrta. Vrt je bio ispod kuće, niže avlije. Radovao sam se kad bi mi sestra dolazila. Pojavi se, ide uz vrt, pa pod lozu. Sjelili bismo po svu noć. Avlija je mirisala na bosiljak. Majka ga je sadila. Cijelo selo je kod nje po bosiljak dolazilo. Plaho je voljela unučad. Penziju bi na njih potrošila kupujući im medenjake. Moja žena bi je vazda ružila. Nije marila. Najmlađa unučad, djeca najmlađeg sina. Može li toj ljubavi biti ravne? Umrla je u izbjeglištvu. Sestra kaže da je samo za djecom čeznula. To joj je sebep smrti bio. A smijali smo joj se kad je govorila da treba bježati.

– Majko, daleko je to, u Hrvatskoj – govorio sam joj.

– Rat sine brzo dođe, brzo – odgovarala je.

Da sam je tada poslušao, ne bi mi neprijateljska čizma gazila lice u logorima.

*****

Stola u avliji nije bilo. Kruška, živica i loza su se saplele, sve prekrile. Česma polupana. Šta li im je to smetalo? Nema ni cvijeća, ni bosiljka. Kuća stoji.

– Hoću u kuću.

– Ne može. Nema ovdje ništa tvoje.

*****

Ipak je bilo. Stari majkin ćilim zatekao sam kada sam se konačno vratio. I jednu drvenu sliku na kojoj seljak goni volove. Tražio je da mu platim wc šolju, koju je ugradio. Nisam htio. Rekao sam nek’ je nosi. Odnio je. Te jeseni sve je rodilo. I jabuke, i kruške, i šljive i ona trešnja koja prije nije rađala. Raspleo sam živicu, lozu i kruškine grane. Stavio sam i ljulju. Nek se nađe. Uživao sam u mirisu zemlje. I trijebio lijehe luka. Travku po travku. Sestra više nije dolazila, ni brat. Ali došla su unučad. Život ipak nadjača smrt,  sreća ima više lica.

*****

Sreo sam ga na ulici. Noge više nisu bile moje. Njegova čizma na mom licu. Krv. Jauci. Noć. Glad. Bol u svakoj kosti. Brada mi nikako nije rasla, ni nokti. Umiranje svake noći. Strah, a onda ravnodušnost.  Oči su mu bile iste. U mojima inat i trunčica nade.

– Gdje mi je dijete?

– Ne znam.

– Ubijao si ljude…

– Njega nisam.

– Ti si zločinac.

– Pazi šta pričaš. Zbog toga ćeš završiti u zatvoru.

Kiša žeravica me zapljusnula. Gorio sam. Srce je tutnjalo. Ruke su mi drhtale. Nikako nisam uspjevao da nanišanim  sredinu njegova čela. Klečao je na koljenima, vezanih ruku. Krv mu je liptila s lica. Gledao me pun straha. Odbljesci svjetlosti i mraka smjenjivali su mi se pred očima.

*****

Stolice u policijskoj stanici bile su udobne. Bilo je toplo.  Za starinskim, drvenim stolom sjedio je policajac. Nisam ga poznavao.

Prijavljeni ste za verbalni napad. Zato ste i uhapšeni.

Nisam ga napao. Rekao sam istinu.

Svako ovdje ima svoju istinu.

Istina je jedna.

Ovaj put ste slobodni. Neka se ne ponovi.

Opori miris ustajale prostorije škakiljao mi je nosnice dok sam izlazio. Ramena su mi bila teška. Ovo je, znači, taj mir.

*****

Babin mezar bio je prekriven snijegom. I bratov. Nisam mislio da ću im zavidjeti na tome. Mezarje se bjelilo. Vrelim prstima je prijala ta hladna, svjetlucava masa u šakama. Stiskale su snijeg, grčile se. Koliko života čovjek ima? Koliko puta može umirati, a da ne umre? Babin lik mi je lebdio pred očima.

– Živ čovjek sve izdevera, sine, sve…

*****

Ulica niz koju smo se ligurali k’o djeca bila je pusta. Požurio sam kući. Zejna je, pognuta, stavljala drva u peć. Kuća je mirisala na pečen krompir.

– Gdje si do sad? Alma samo što nije izbila s djecom, a tebe nigdje.

– Tu sam, Zejno, tu sam.

O autorici

Amela Jordamović rođena je 1981. godine u Foči. Osnovnu školu završila je u Goraždu, Jezičku Gimnaziju u Istanbulu, a studij Orijentalistike u Sarajevu. Novinarka je radija BIR od njegovog osnivanja. Novinarske tekstove objavljuje na brojnim web portalima. Udata je i majka je troje djece. Ovo je njena prva objavljena priča.