Dževad je školski. Znamo se, bez malo, čitav život i to prijateljstvo traje. Jednom je ispričao da je negdje na obroncima planine Javornik, nadomak sela Raševo, sreo nekog svog poznanika. Pokazao mu je, zakačen na ključeve od auta, novčić koji mu je ostao kao uspomena od oca. Pronađen je na ostacima zidina u blizini, još dok je ovaj na tom mjestu čuvao ovce. Na novčiću su bila arapska slova pa domaći stanovnici te, jedva vidljive kamene zidine zovu turski grad. E, od tad, mi tražimo vrijeme da odemo pogledati te zidine i ne nalazimo ga. Dani klize, a mi starimo i sve su nam dalje te nepristupačne destinacije do kojih bi volio doći.

U Dževadovom okruženju, kao njegovo omiljeno mjesto za odlazak i odmor od civilizacije je i pećina. Pećina je puno bliže, pa iako dosta nepristupačna na nju je moguće izaći u svako doba, bez posebne pripreme.

Hoćemo li?Ako imaš vremena?

Bujrum.

Ruksak na leđa i put pod točkove. Dan je lijep. Jutarnju svježinu smjenjuje sunce. Kroz centar pa desno prema Visu. Grad je pun vozila sa stranim registracijama, terase kafića krcate ljudima.

Na Spreči uredno peca samo Baja, parkirao se do mosta. Nadmudruje se sa ribom koju niko ne može da uhvati. Taksi je parkiran u hladu. Baja je taksista.

Okolo Visa, lijepim putem i kroz zelenilo. Putnika dočeka tabla Gojčin sity. Još malo naprijed, pored škole, nakon prodavnice i stigao. Dževad je domaćin. Njegova kuća i avlija su uredne, dotjerane, sve je na svom mjestu. U plasteniku dozrijeva paradajz i krastavci, sve je domaće, proizvedeno vlastitim trudom. Zatičem ga dok dovršava boks za psa.

Za tili čas se spremimo. Dzevadov Eldar nam rado pomaže. Pravac pećina.

Putem svratimo do mjesta na kojem mještani grade novu kapitažu za vodu. Izvođač radova je preduzeće Vodovod, a pod budnim okom Senaida S.

Ima tu vode na sve strane, hladne, planinske vode koja dotiče iz srca Javornika. Sve su ovi ljudi sami sebi namjestili, sami platili i pokrenuli akcije. Silne novce uložili da bi njihovo mjesto bilo Mala, zelena oaza iza Visa.

Pridružio nam se i Izet. On je u Švedskoj, ali kad god je u svom rodnom selu koristi priliku da ode do pećine.

Promičemo pored kuće ispred koje sjede trojica. Saznajem da je u pitanju Jovicina kuća. Jovica ima preko 70, nije se ženio, živi sam, gradi kuće i krovove i vješt je kao momak. Zajedno sa Mevludinom i Midom, sa kojima se stalno druži pripremaju teferič. Toliko o međuljudskim odnosima na terenu.

Eldar je tek završio deveti razred, ali se odlično snalazi po njivama i šumama oko Gojčina. Vozi četverotočkaša kao veliki i bez po muke savladava sve prepreke kojih ne nedostaje. Plašimo stado steđih koza na strmom putu prema pećini.

Negdje u planini Javornik ima mjesto koje se zove Pod Polom. Na tom mjestu teče rijeka, udara u stijenu i nestaje pod zemljom. Nekada je u tu vodu upala čobanica, pala u vodu i nestala pod zemljom. Dosta kasnije, na gojčinskim poljima, tamo gdje je izvor Vidrenjak, čobani su pronašli žensku ruku na kojoj je bila narukvica, pa zaključiše da je to ona djevojka koja je upala u vodu Pod Polom.

Ispričao mi to Dževad, a njemu njegovi pričali. Dževad svira frulu, izvuče je iz džepa i zasvira, a niz Gojčin teče melodija.

Da se popneš do pećine valja savladati golemi, kameni uspon, to je zapravo korito kojim kulja voda, a sada je suho. Mjesto je zaraslo i posjećuje ga manji broj ljudi, ali je vrijedno svakog truda da se do njega dođe.

Puca pogled na Gojčin i zadnji dio Visa. Tu je poseban izvor sa zaista posebnom vodom, sagni se i ugasi žeđ. Okolo su golema stabla bukve, a hlad je na tom mjestu bajkovit.

U ovom ambijentu odrasta Dževadov Eldar, koji poznaje svaki kamen i svako drvo, a ne uz mobilni telefon. On ima psa Reksa, motor kojim šparta planinom i živi zdravo djetinjstvo.

Kad bi bio sportski dan nekada su djecu dovodili na Vis, Pećinu i Raševo.

Izet je vezan za ovo mjestu i čitav život mu je pećina važna. On krči, čisti i sjeća se svojih školskih dana. Emotivno je vezan za svaki panj i svako stablo.

On kaže da je Gojčin srednjovjekovno ime, podsjeća da je u okolini dosta stećaka i ponosan je na svoje mjesto. Poznaje istoriju i priča lijepe priče. Većina stanovnika radi van granica BH i svi brinu i uređuju svoje mjesto.

Ispričasmo se na pećini o svemu i svačemu, a Dževad svako malo dohvati frulu i svira zagledan u svoje selo, koje se odatle vidi kao na dlanu.

Onda smo se pentrali i pažljivo provlačili nepristupačnim terenom da bi ušli u pećinu. Cijeli taj kraj je vrlo interesantan i vrijedilo bi ga urediti, ali o tome nekom drugom prilikom.

Imaju negdje na Raševu nekakve zidine starog grada. Čiji li je, ko je tu živio, otkad je?

Ostade da jednom kad uhvatimo vremena odemo do tih čudnih zidina.

Obećali smo jedni drugima da sve ovo treba češće ponoviti, a pećinu i sve okolo urediti i učiniti dostupnom.

Eto nam razloga da češće do Gojčina svratimo…

Juli, 2022. Godine

Mehmed Đedović