Općina Srebrenica teritorijalno zauzima više od 500 kvadratnih kilometara. Sućeska je najveća mjesna zajednica na području Srebrenica, s velikim brojem sela i zaselaka. U Sućesku su se počeli vraćati prvi povratnici 2000. godine.

U Sućesci je tokom agresije ubijeno gotovo hiljadu osoba, o čemu svjedoči i spomen-obilježje napravljeno u centru ove mjesne zajednice. Stanovnici koji su se vratili na svoja ognjišta se bave uglavnom poljoprivredom i stočarstvom, a posljednjih godina intenziviran je i razvoj malinarstva i pčelarstva, dok mlađi traže posao u firmama.

Kriminalista postao poštar

Elvir Hafizović se u Sućesku vratio 2008. godine u zaselak Kamenjača. Po zanimanju kriminalista, ali u Srebrenici nije mogao dobiti posao u struci, i danas radi kao poštar. Prema Elvirovim riječima, “Sućeska nije kao što je nekad bila, jer nema mnogo ljudi koji su nekad tu bili, ali ljubav prema mjestu odakle si, najjača je“.

– Onaj ko voli ondje gdje se rodio, vratit će se, sigurno. Nije stvar da se živi savršeno, jer ovdje se ne živi tako. Međutim, neke uspomene, ljubav prema zemlji, znaju biti presudne. Pored svog posla, zasadio sam voćnjak u kojem ima oko hiljadu sadnica i bavim se pčelarstvom. Imam 40 košnica, a prošla godina je bila idealna za sve koji se bave pčelarstvom. Sve je ovdje prirodno, ekološki. Ekohrana o kojoj cijeli svijet priča. I ovo područje je idealno za proizvodnju takve hrane – kaže Hafizović koji dodaje da sve što se proizvede na selu može se prodati.

Hafizović je sav prikupljeni med prodao za 10 dana. Kaže, ljudi bi se vraćali i u većem broju, ali slika o Srebrenici ružno se predstavlja, bez obzira na to što ima mnogo pozitivnih stvari, ali o tome je javnost slabo obaviještena.

Bolje se živi

Ramo Hodžić je nakon rata nekoliko godina proveo u izbjeglištvu u Vozući (općina Zavidovići), a na svoje imanje u zaseoku Šogolji u Sućeskoj vratio se s porodicom 2000. godine.

– Čim sam mogao, vratio sam se kući. Bavim se stočarstvom i pčelarstvom. Imam 40-ak društava, i može se fino zaraditi od toga. Prošla godina je bila dobra, i imao sam profit čisti oko pet hiljada maraka. Nije to za potcijeniti, pogotovo jer se to radi usput. Ko hoće raditi, može se živjeti. Ne fali nam ovdje ništa. Sve što se proizvede proda se. Ja nikoga ne nudim, sve sami ljudi dođu, kupe med, tele, ovcu. Onaj ko neće da radi može se žaliti – kaže Hodžić, koji ističe da se na selu može živjeti i bolje nego u gradu.
Hodžić ukazuje i na povratničke probleme, uglavnom su to slabe putne komunikacije.

Navodi dva kilometra lošeg puta od centra Sućeske, koji je makadamski i prilično u lošem stanju. Načelnik je obećao da će se ovaj problem riješiti. Ali povratnici se bave svojim poslom, priča Hodžić, intenzivirali su proizvodnju malina i sve to mogu odmah prodati.

– Stanje i nije idealno, pogotovo kad se uzme u obzir da je u Sućeskoj nekad školu pohađalo 900 učenika, a danas ih je devet. Mi moramo prihvatiti realnost, i raditi na tome da bude bolje i razvijamo naš kraj, a s tim će biti više mladih koji će iznijeti teret opstanka – zaključuje Hodžić.

A. Mehmedović/Faktor.ba