Mladić, student na jednome fakultetu, hodao je jednoga dana u društvu svoga profesora, kojega svi zvaše “prijatelj studenata”, a što bijaše posljedica kako njegove dobrote tako i spremnosti da u svako doba pomogne studentu. Dok šetaše, ugledaše par ofucanih cipela. Shvatili su da je to obuća siromaha koji se izdržavaše radeći u polju pokraj kojega upravo prolaziše. Vidjevši cipele ostavljene “bez nadzora”, student reče profesoru:
“Hajmo se malo poigrati s ovim čovjekom. Sakrijmo mu cipele pa da vidimo njegovu reakciju. Mi ćemo se zakloniti iza onoga žbunja.”

Na to profesor odgovori: “Prijatelju moj, nikada se ne smijemo zabavljati na račun siromaha. Poslušaj šta drugo možeš uraditi. Umjesto da mu sakriješ cipele, stavi u svaku od njih po jedan novčić. Sakrijemo se i motrimo njegovu reakciju.” Studentu se prijedlog dopade. Stavi po novčić u svaku cipelu te se obojica sakriše iza obližnjega žbunja.
Ne prođe dugo a siromah se vrati s polja. Ni ne sluteći šta se događa, poče oblačiti cipele. Osjeti nešto tvrdo te skide cipelu i pogleda kad ono – novčić. Pogleda oko sebe ali ne vidje nikoga. Sreća obasja njegovo lice. Nasmija se, zahvali Bogu glasno i poče oblačiti i drugu cipelu. Kad ono – i u njoj napipa nogom nešto tvrdo. Brže-bolje izuje i drugu cipelu i ugleda i u njoj novčić. Poče plakati, pade na koljena i kroz jecaje zahvali Bogu dragome što mu podari novčiće jer mu je žena jako bolesna i nema dovoljno da joj kupi lijekove a i djeca kući nemaju šta jesti.

Učitelj reče: “Eto, nisi li sada raspoloženiji nego da si se s njime poigrao?” Suznih očiju, student odgovori: “Podučio si me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada shvatam istinitost riječi koje prije ne mogah u potpunosti razumjeti: Veći je blagoslov u davanju negoli u dobivanju.”

Allahov poslanik, Muhammed, alejhisselam, rekao je:
“Činjenje dobrih djela, zabranjivanje ružnih, skidanje tereta s pleća slabašne osobe i uklanjanje prepreka s puta – sve su to razlozi zbog kojih se molba kod Allaha prima!”