Feljton 6/10

Propisi i slobode

Bez sumnje, sloboda bi kotirala vrlo visoko u svakoj anketi koju bismo sproveli bilo gdje u svijetu u kojoj se ispituju najvažnije ljudske vrijednosti. Svako razumno ljudsko biće želi i treba živjeti slobodno, to možemo prihvatiti zdravo za gotovo, bez mnogo polemisanja. Ipak, ono što je teško definisati i svakako je tema za razmišljanje je u kojoj mjeri trebamo biti slobodni i šta ta sloboda treba podrazumijevati. Mogu li i trebaju li postojati ograničenja ljudske slobode ili je bolje da bude apsolutna? Postoji li praktično apsolutna sloboda?

Svjedoci smo da se zadnjih godina konstantno pomjeraju granice individualne slobode. Trend liberalizma i individualizma sve više i sve češće dovodi u pitanje svaki ustanovljeni sistem vrijednosti i morala. Praktično sve što na neki način ograničava apsolutnu slobodu pojedinca kritikuje se i izvrgava ruglu u nastojanju da se prikaže nazadnim i kočnicom u nezadrživom napretku ljudskog društva.

Ako ipak trezveno i razumno razmislimo o tome, možemo li se bezuvjetno složiti da nam je kao pojedincima ali i organizovanom društvu u interesu imati neograničenu slobodu? Da li sloboda stvarno znači imati pravo i mogućnost da radim šta hoću?

Indoktrinacija, ispiranje mozga, zatupljivanje, nametanje, neki su od uobičajenih izraza u kritici odgajanja djece u duhu vjere od rane dobi, uz ponovno isticanje važnosti slobode izbora još od najranijeg uzrasta, kako bi mlada osoba izrasla u emotivno i racionalno zrelu individuu. Siguran sam da nikada u životu nisam upoznao ili sreo roditelje koji svojoj djeci žele zlo i koji se trude otežati im život koji ih čeka nakon djetinjstva. Tako ne poznajem nijednog oca niti majku koji od najranije dobi svojoj djeci daju izbor da li će jesti voće i povrće ili slatkiše, da li će piti vodu i mlijeko ili gazirana pića, da li će usvajati određena znanja o svijetu ili provoditi neograničeno vrijeme igrajući kompjuterske igrice, da li će biti pristojni ili bezobrazni u ophođenju s ljudima.

S kojim onda argumentima kritikujemo ograničavanje slobode izbora toj djeci, koja bi bez sumnje u većini slučajeva birala slatkiše i slatka gazirana pića u neograničenim količinama, jednostavno zato što su ukusniji i primamljiviji od svježeg voća i povrća, igru jer je privlačnija i lakša od učenja i rada, kao i drsko ponašanje jer daje mnogo više mogućnosti za zadovoljavanje vlastitih hirova nego pristojno ponašanje i ustezanje? Zašto se u ovim slučajevima pozdravlja ograničenje slobode izbora? Jednostavno zato što roditelji znaju (ili su bar iskreno uvjereni) da je za djecu bolja zdrava ishrana i zdrave životne navike i da djeca toga nisu svjesna, te da je prekasno za popravljanje štete ako se čeka da djeca mogu samostalno odlučivati sa dvadesetak godina, nakon što usvoje dovoljno informacija i znanja.

Zašto bih onda kao roditelj trebao pustiti svoju djecu da biraju kako će se postaviti naspram vjerovanja da Bog postoji i obaveza prema Njemu, ako sam iskreno uvjeren da postoji i da će im sloboda izbora u tom pogledu nanijeti štetu? Nakon što sa godinama steknu dovoljno informacija, znanja i sposobnosti da zrelo i informirano donose odluke, tada eventualno mogu doći do zaključka da smo im kao roditelji usadili u glavu pogrešne ideje i stavove, za šta prihvatam punu odgovornost. Naravno, u većini slučajeva djeca takve stavove ne odbace u zreloj dobi, jednako kao što ne odbace zdravu hranu radi maksimalnog užitka u nezdravoj, svjesni štetnih posljedica takve odluke. Ako se takav odgoj djece i dalje smatra indoktrinacijom, tada mirne duše mogu reći da termin indoktrinacija ima pozitivnu, a nikako negativnu, konotaciju.

Ako smatramo da je ispravno postaviti granice slobode, te unutar njih uspostaviti restriktivne i korektivne mjere radi osiguravanja zdravih uslova za normalan i pristojan život u toj slobodi, zašto nam je onda teško prihvatiti slične restrikcije koje nam određuje naš Stvoritelj? Jedan od najčešćih razloga zbog kojih ljudi izbjegavaju islam je njegovo insistiranje na poštivanju pravila i propisa, te njegova strogoća u sprovođenju tih propisa. Ako krenemo od najranijih ljudskih zajednica, zar se nije još tada nastojalo uspostaviti određena pravila radi postizanja uslova za što kvalitetniji život? Zar nemamo i danas, u 21. stoljeću, gomilu pravila, propisa i zakona na svim stranama svijeta i u svim ustanovama, institucijama, organizacijama, političkim entitetima? Zar nisu ta pravila tu radi dobrobiti nas samih?

Najlakše je reći da nas pravila i propisi sputavaju u našem nastojanju da život iskoristimo u potpunosti. Međutim, kakvu korist bismo imali ako bismo živjeli u potpuno liberalnom svijetu? Treba li škola i svaka druga obrazovna ustanova biti oslobođena pravila? Većina loših učenika bi vjerovatno spremno odgovorila potvrdno. Ipak, svako drugi ko želi što kvalitetnije iskoristiti godine obrazovanja reći će da su pravila neophodna žele li se obezbijediti optimalni uslovi za rad i učenje onima koji to žele i onemogućiti oni koji bi inače taj rad ometali. Treba li ukinuti i saobraćajne propise? To bi svakako učinio neko kome je glavni cilj na cesti podizanje nivoa adrenalina. No, svako kome je stalo da se na saobraćajnicama kreće bezbjedno i da ih koristi u praktične svrhe može samo pozdraviti postojanje propisa, znakova i pravila jer je svjestan da su oni tu isključivo radi obezbjeđivanja sigurnosti za sve učesnike u saobraćaju kao i za sprečavanje nesreća. Onaj ko propise krši najveću štetu čini sebi, ali nažalost šteti i drugima. Ometaju se učenici koji žele učiti, ugrožava se bezbjednost drugih učesnika u saobraćaju.

Ako nam nije problem razumjeti i prihvatiti svrhu i korist ovakvih primjera, zašto bi onda bili sporni propisi koje islam donosi i na čijem sprovođenju insistira, kada je jasno da su svi oni propisani isključivo radi naše koristi, kako bi nam život na ovom svijetu bio što ispravniji, bezbjedniji i korisniji? Ako sam jedan od onih koji u školi ne ometaju rad nastavnika i drugih učenika kojima je stalo do usvajanja znanja i ako u saobraćaju poštujem pravila i propise jer sam svjestan da je tako bolje za svakoga, zašto bih onda kršio propise islama i ometao druge koji ih poštuju, kada su oni tu radi opšteg dobra? Zašto uznemiravati vjernike u vršenju svojih vjerskih obaveza?

Ovaj tekst je isječak iz šestog poglavlja knjige “Pogled na islam očima običnog muslimana“. Cijelo poglavlje možete pročitati u navedenoj knjizi, autora Asmira Mešića.