Nakon što je donesen zakon o eutaniziranju pasa koji provedu 15 dana u nekom određenom u azilu, medijska buka, tihi protesti i pobune na socijalnim mrežama, još uvijek ne jenjavaju. Prošle sedmice organizirano je i okupljanje ljubitelja životinja i udruga za zaštitu istih, u Sarajevu. Mislio sam se na sve osvrnuti kada se situacija smiri, ali sumnjam da će se stvari riješiti tako brzo jer kod nas ništa nije alarmantno i hitno, čak ako su u pitanju i životi, što ljudi, što u ovom slučaju, pasa.

U ovom problemu niko nije kriv, ali smo svi jednako krivi, a ponajviše oni na vrhu. I ustvari, ne znam zašto ih zovu ljudi na vrhu, kad su dno, oni su šljam, ali ipak našli su se tu, igrom slučaja, da upravljaju našim životima i životima onih koji se ne mogu pobuniti niti razumiju kakva ih sudbina čeka. Prije par godina donijeli su zakon da se psi ne smiju ubijati, kao što je do tada bio slučaj. Do tada su se pse redovno ubijali lovci i svi su šutili, nikog nije bilo briga, dok jednom, neko pametan(nisam sarkastičan) nije shvatio da je to sve neljudski i protivi se nekim moralnim normama, pa je usvojen zakon o zaštiti životnja. A zašto smo mi postali tako zli, ogorčeni, jadni, pa smo ubijali pse, koje niko nije pitao da li žele biti ubijeni; da li žele nestati. I onda, taj je zkaon stupio na snagu i naši, vrlo efikasni dovitljivi čelnici(sad sam itekako sarkastičan), pustili su da stvari idu svojim tokom i problem pasa u BiH je postao itekako uznemirujuć. Zašto? Zato što se sve više njih našlo na ulicama, bez svojih skloništa koji su trebali biti izgrađeni, netom što je zakon o njihovoj zaštiti donesen. I razmnožili su se, postali su opasni i postali su prijetnja. I to je trajalo godinama dok početkom ovog mjeseca u Parlamentu nije usvojen zakon o njihovoj eutanaziji. I eto, mi smo ljudi, i imamo djecu koja uče od nas, i trebali bi smo biti primjer dobrog, primjer ljudskog, ali smo se oglušili na sve to i postali smo ubice. Ništa više, nego ubice. Ovo donošenje zakona mi je izgledalo nešto kao ”daj šta daš” i onda je neko, onako slučajno nehotice predložio, ”ajmo ih pobit” i onda je zakon usvojen. Koliko je samo drugih opcija bilo? Koliko je samo boljih, produktivnijih solucija trebalo da proizađe iz svega ovoga?Ali nije. Kao da su se vodili onim ‘zašto jednostavno kad može komplikovano?’. Ali opravdavam ovo i tješim se time da je u našoj krvi da uništavamo, da smo, gledajući unazad, pravili ratove, uništavali jedni druge, pa i one ugrožene vrste a sad su na red došli psi.

Sad se, vjerovatno retorički, pitam, zašto nije donesen o izgradnji azila koji bi udomili nezbrinute pse i kastrirali ih, jer bi to vjerovatno koštalo isto koliko i sama eutanazija. Zašto svaki grad ne bi imao svoj azil koji bi ujedno donio i nova radna mjesta. Ali nisu oni ludi da stvaraju harmoniju i da konačno, ali konačno, nešto pozitivno i itekako konstruktivno unesu u Bosnu i Heregovinu. I nisam dovoljno informisan tako da ne znam kada ovaj zakon stupa na snagu i da li će doći uopšte do izmjene istog, ali sumnjam, no eto, mi ljudi smo tu da osuđujemo ili odobravamo zakon, a psi, neki agresivni, neki razigrani i umiljati, još uvijek šetaju ulicama, a jednog dana ih više neće biti. Ja budem sretan kad nahranim nekog psa, koji cvili i kojem se pogled gasi od gladi i hladnoće, i on mi bude beskrajno zahvalan i to pokaže mašući repom.

Ali eto, možda je, tješim se, bolje ovako, da ih eutaniziraju, kad žive u ovakoj državi. Ionako se i one pate a i građani nisu sigurni u njihovoj blizini. Možda je bolje ovako, kad su eto oni odlučili, dok smo mi šutili, i šutjet ćemo, i samo ćemo jednog dana čekati da bude donesen zakon o eutaniziranju penzionera, siromašnih, invalida… Do tada ćemo, bez ikakve pobune, gledati kako nestaje ljudskost u ovoj državi.

Kalesija.com/Hazim Hadžić