Prohladno jutro, decembarsko jutro mrazom zagrljeno. Par stepeni je ispod nule. Zima je, vakat je zime, hvala Bogu nema snijega jer moram na neki put. Hitio sam, nisam slušao radio u autu, razmišljao sam o onome zašto sam krenuo na taj put. Krivudava cesta vodi me kroz šumu prema Cazinu, mome konačnom odredištu. Par auta je ispred mene, vozim polahko. Najedanput ukaza mi se slika, slika koja mi se duboko urezala u grudi. Jedna stara majka na svojim leđima nosi kranje, vjerovatno nakupila u šumi. U tih par sekundi primjetio sam da je u poznim godinama, imala je mahramu na glavi, nekakav džemper, nosila dimije, tipična slika starih krajiških majki… Primjetio sam crvenilo na licu i rukama od hladnoće. Puno je toga granja na njenim leđima, puno, a sigurno je i teško. Htio sam stati, ponuditi nekakvu pomoć, pitati kako je, kakva ju je muka ovako rano natjerala…

U tom razmišljanju neko me je nazvao na mobitel. Zaustavio sam auto na pogodnom mjestu i javio se. Pokušao sam što prije završiti razgovor, dok mi je srce sve jače kucalo, a misli vraćale unazad, slici one stare majke. Odlučio sam se vratiti, ne bi li ju ponovo susreo. Iskreno sam joj želio nekako pomoći, poselamiti, pitati kako je, pokloniti topao osmijeh i toplu brižnu riječ tog prohladnog jutra. Ali, te stare majke više nije bilo nigdje na vidiku. Nisam znao kojim više putem da krenem, želio sam je sustići. Osjećao sam se jako loše, imao sam dobro djelo u rukama, bacio sam ga u vjetar. Znam da reće neko: “Važno je da si imao nijet pomoći joj i to je nešto.” Zamislio sam da je ta starica bila moja majka. Zamislio sam kako sama sebi govori: ” Bože moj, nije teško ovo granje na mojim leđima, teže su godine bez voljenog evlada, teže su suze što ih za njima prosipam, teža je tišina koju s zidovima dijelim, teža je samoća s kojom godinama živim.”

U takvom halu i razmišljanju protekao mi je cijeli dan. Ta neizbrisiva slika stare majke s granjem na leđima pamtit ću dugo. U sebi nosim veliki žal i tugu. Ko je ta stara majka? Gdje živi i kako? Da li je sama, ostavljena, zaboravljena…? Ko li se brine o njoj? Molim Boga da joj olakša sve njene ovodunjalučke brige. Molim Boga da je opet sretnem. Sada ju neću proći, sada ću joj pomoći, poselamiti, pokušati vratiti osmijeh na lice…

Ko ima majku, on je sretan čovjek, on mora da bude sretan čovjek. Ona ga je ispod srca nosila, ona ga je rodila, ona ga je dojila, zbog nje je postao čovjek. Jesi li to zaboravio, o ti, koji još imaš majku? Paziš li sada na nju kad je u poznim godinama, nemoj da ti bude teško. Njen osmijeh vrijedniji je nego cijeli dunjaluk ako je zbog tebe nastao, a njena suza velika je k'o more ako si ti razlog njenog nastanka. Ovih dana i ja se prisjećam svoje drage majke koja je prije dvije godine otišla na bolji svijet, ako Bog da. Svaki dan vidim nečiju majku, svaki dan čujem kako neko spominje majku, svaki dan čujem neko zove svoju majku, svaki dan pročitam nešto o majci, svaki dan sjetim se svoje majke, u svakoj dovi koju Bogu upućujem, u svakom namazu, u svakom svom dahu izgovaram njeni ime. Majka. Majka. Majka…

Autor: Dževad Ponjević