Odlmomak iz knjige prof. dr. Envera Imamovića

Nekoliko dana kasnije Ajvaz-dedo je opet navratio kod gosta Radina. Ovaj je pretpostavio da je neki poseban razlog za to. Nakon upita za zdravlje i razgovora o koječemu Ajvaz-dedo započne:

– Došao sam da te upitam o nečemu što sam jučer čuo od našeg muftije. Ovih dana je kod njega u posjeti bio tuzlanski muftija. Navratio je i kod nas u tekiju i o svemu smo pričali, ali je s njim u razgovoru spomenuo nešto što ga je iznenadilo. Jutros mi je navratio i to mi je pričao. Kaže da mu je rekao da je obilazeći neka mjesta oko Tuzle, mislim da se zove Kalesija, naišao na mještane koji slijede islamsku vjeru već stotinama godina, a znano je da je ta vjera ovamo došla s nama, s carskom vojskom, ne tako davno. Kaže da se po svemu uvjerio da je zaista riječ o pravim muslimanima. Na upit kako i kada su to postali odgovorili su mu da su to od davnine. To me veoma začudilo. Tim više što su u razgovoru s muftijom spominjali neke događaje koje je teško staviti u neke nama poznate vremenske okvire. Je li ti  poznato nešto o tome?

– Ne znam puno, samo se sjećam da se i kod nas ponekad spominjalo da tamo negdje, na kraju Bosne ima onih čija vjera nije ni bogumilska, ni katolička, ni pravoslavna. Govorilo se da slijede neku vjeru koja je kao kod onih koji žive tamo negdje daleko,  tamo  preko mora, gdje li. To je sve što znam.

– Čudno! Kod nas koji se bavimo ovim stvarima vlada uvjerenje da je islam došao u Bosnu s nama, a ovo što sam čuo iznenađenje je. To me toliko začudilo da sam se počeo baviti mišlju da odem tamo i provjerim te priče. U razgovoru o tome s muftijom uzvratio je da bi bilo korisno saznati o tome nešto više. Pričao sam ti da smo i mi, Turci, primili islam, prije koju stotinu godina. Ako se pokaže tačnim za one u Kalesiji, to bi značilo da je ovdašnji narod upoznao islam stotine godina prije našeg dolaska u ovu zemlju. To svakako treba ispitati i saznati kada i na koji način je do toga došlo. Nego, reci mi, ako bih se odlučio otići tamo da to istražim, kako se može doći do Tuzle i tog mjesta gdje se nalaze ti ljudi?

– To je daleko, a ni put nije lahak. Ide se preko brda i dolina, uz vrleti, preko rijeka, potoka, i da se stigne, trebaju dani. Ako si naumio otići, saznat ćeš o tome sve jer u gradu ima trgovaca koji često poslom idu tamo-amo i oni najbolje znaju gdje je to i kojim se putem može tamo stići. To što si rekao i u meni je pobudilo zanimanje pa, evo, razmišljam da bih i ja pošao s tobom da zajedno vidimo o čemu se radi. Šta misliš? – upita Radin.

– Razumijem te, i ti si čovjek od vjere kao i ja. Vidi možeš li! Bilo bi mi drago, a za obojicu i korisno da to ispitamo.

U Pruscu se brzo pročulo za priču o muslimanima u Kalesiji, koji u toj vjeri žive odavno, stotinama godina prije nego je sultan upokorio Bosnu i donio joj islam. U krugu mjesne uleme o tome se često razgovaralo. Neki su u to izrazili sumnju, ali ih je muftija uvjeravao da je to čuo svojim ušima od tuzlanskog muftije, koji je bio u tom mjestu i da je razgovarao s tim ljudima. Kad se čulo da se Ajvaz-dedo sprema otići tamo i to provjeriti, svi su se uzradovali da će se saznati o čemu se radi. Saznali su da će s njim poći i gost Radin. Nije bilo kraja hvali što su se odlučili na daleki put da bi se saznala istina.

Ajvaz- dedo kreće za Kalesiju

Tih dana su kroz Prusac prolazili neki trgovci za koje se saznalo da će se odavde sa svojim tovarima zaputiti ravno u Tuzlu. Ajvaz-dedo i gost Radin su s njima stupili u vezu i dogovorili su da im se pridruže. Kad su krenuli, došli su mnogi da ih isprate i zažele im sretan put.

Putovanje je trajalo nešto duže jer su trgovci svraćali ovdje, ondje, ali bilo je vremena na pretek pa se Ajvaz-dedi i Radinu nije žurilo. Kad su stigli u Tuzlu, prvo svrate u tamošnju tekiju, gdje su ih tamošnji derviši srdačno dočekali. Bili su uzradovani posjetom uvaženog prusačkog šejha. Toplo su pozdravili i njegovog suputnika, iskazujući i njemu veliko poštovanje kad su čuli o kome se radi. Saznavši kuda i zbog čega su se zaputili, još se više uzraduju i dugo se vodio razgovor o tome. Sutradan su u pratnji šejha Davuda posjetili tamošnjeg muftiju i u razgovoru dogovore se da s Ajvaz-dedom i Radinom tamo pođe šejh Davud. Ovome je bilo drago što može pomoći uvaženim uzvanicima iz Prusca.

Na put su krenuli odmah sutradan. Nakon nekoliko sahata jahanja preko brda i dolina putnicima se ukazalo malo mjestance za koje im je šejh Davud rekao da je to Kalesija. Oni koji su ih sretali učtivo su ih pozdravljali prepoznavši da se radi o uglednicima. Ulazeći u naselje, odmah im je u oči pala džamija. Kad su došli ispred nje, zastanu i gledajući je javi se Ajvaz-dedo:

– Brate Radine, šta primjećuješ na njoj? – Ovaj je počne pomnije razgledavati i ne našavši ništa što bi mu skrenulo pažnju, uzvrati:

– Ne vidim ništa posebno. Sve je isto kao kod džamija u našem Pruscu, munara kao i kod nas, okrenuta kako treba prema Meki, ne znam šta bih rekao.

– Evo šta! – poče Ajvaz-dedo:

– Kod nas u Pruscu, kao i u drugim mjestima kroz koja smo prošli, kao i posvuda u Bosni, na svima se vidi da su novosagrađene, ili, kako bi rekli, taze, jer nisu davno podignute. Pogledaj ovu, vidi se da nije skoro građena. Vidiš kako je stara! – Na ove riječi Radin pažljivije pogleda zgradu i tek sada primijeti ono što je Ajvaz-dedi odmah palo u oči.

– Da, u pravu si! – odgovori Radin i nastavi:

– Jasno mi je zašto ti je to palo u oči. Sad ćemo saznati ono zbog čega smo došli ovdje.

Ajvaz-dedo i gost Radin u razgovoru sa kalesijskim imamom

Putnici se nisu trebali raspitivati za mjesnog imama. Šejh Davud je već bio ovdje i znao je gdje mu je kuća. Nalazila se odmah uz džamiju. Kad mu je javljeno ko su i odakle su posjetioci, sišao je da ih dočeka i izrazi im dobrodošlicu. Šejha tuzlanske tekije je od ranije poznavao, a za Ajvaz-dedu je čuo i bio je sretan što ga može udomiti kao i njegovog suputnika. Nakon što su bili počašćeni i odmorili se, Ajvaz-dedo domaćinu objasni zbog čega su došli iz dalekog Prusca. Na to se kalesijski imam blago osmijehne, svjestan značaja mjesta u kojem imamī, a i ponosan što je i sam Kalesijac, koji slijede učenje islama stotinama godina koje su prethodile dolasku cara za gospodara Bosne. Dok su sjedili, uđe jedan od sluga i šapne imamu da je spreman ručak i ovaj pozove namjernike da pređu u drugu odaju gdje ih je čekala obilna sofra.

Kad su završili objed i popričali o običnim stvarima, Ajvaz-dedo počne objašnjavati:

– Veliki je razlog što sam došao iz dalekog Prusca. Kako se bavim proučavanjem, tumačenjem i prenošenjem vjere, iznenadio sam se nemalo kad sam čuo da kod vas ovdje u Kalesiji već stotinama godina žive sljedbenici islama, što će reći da su imali sreću upoznati ovu preuzvišenu vjeru puno prije našeg dolaska u ovu zemlju. Koliko mi je poznato, prije nas u ovom dijelu svijeta nije bilo prenosilaca islama ni sa jedne strane, pa se pitam otkud onda ovdje muslimani! – Na ovaj upit kalesijski imam započne:

Dolazak prvih muslimana u Kalesiju

– Bilo je puno onih koji su ovamo dolazili da čuju ono što i ti, brate, pitaš. Nisu vjerovali u to da se ovdje, u ovim brdima, sluša ezan već stotinama godina i da živimo po svim pravilima časnog nam Kur'ana, u što se uvjeri svako ko nam dođe. Otkud i otkad su ovdje muslimani, duga je priča. Kod nas se to prenosi s koljena na koljeno, a o tome ima zapisano i u knjigama. Nešto o tome stoji i u spisima starih pisaca, kao kod Abu Hamid al-Andalusija i Joannesa Cinamusa od prije nekih 300 godina. Nekako u to vrijeme naši preci zvani Kalisije, po nekima Halisije, porijeklom iz Harezma, a to je tamo negdje daleko na istoku, po vjeri muslimani, služili su ugarskog, iliti, madžarskog kralja kao najamni ratnici. Kad je taj kralj zaratio s bizantskim carem, koji je stolovao u današnjem Carigradu, zbog nekih nesporazuma naši preci napuste kralja i pređu u službu onovremenog bosanskog bana. Poznavao ih je jer se u tom ratu s ugarskim kraljem i on borio protiv bizantskog  cara. Zvao se Borić. Našim precima je dao zemlju i dozvolio im da se ovdje nasele.

Ugovor je obostrano poštovan tako da su vremenom naši preci postali vjerni podanici bosanskih vladara i u svemu su bili izjednačeni s domaćim narodom, s kojim su se vremenom sasvim stopili. Da spomenem da je po našim precima i ovo mjesto nazvano –  Kalisija, ali danas svi kažu Kalesija. Isto je.

Ono što je naše pretke opredijelilo da trajno ostanu ovdje jest činjenica što im nije pravljena nikakva smetnja po pitanju vjere, kako od strane vladara, tako ni od velikaša, a ni od mjesnih žitelja, za razliku od Ugarske, gdje su kao muslimani podnosili svaka poniženja. Tako smo opstali u našoj vjeri sve do današnjeg dana. S našim komšijama, dojučerašnjim bogumilima, živjeli smo u najvećoj slozi. Evo, danas smo, Allahovom voljom, svi odreda  muslimani.

Ajvaz-dedo i Radin pažljivo su slušali svog domaćina. Tuzlanski šejh bi s vremena na vrijeme samo klimnuo glavom, čime je davao na znanje da mu je to odranije poznato, zadovoljan što se o ovome širi glas po cijeloj Bosni.

– Dâ se primijetiti da vam džamija nije odskora, kakav je slučaj u drugim mjestima po Bosni, jer su sve sagrađene po preuzimanju ove zemlje od našeg preuzvišenog sultana – nastavi razgovor Ajvaz-dedo.

– U pravu si! Puno je stara. Niko od nas živih ne pamti kad je sagrađena. Ovdje našu starost svjedoče i stari mezari. Na nekim nišanima upisana je 633. godina po Hidžri, što će reći da su stari nekoliko stotina godina.

– Još bih nešto pitao, ako se nećeš naći uvrijeđen – oprezno će Ajvaz-dedo.

– Brate, samo pitaj, mada otprilike znam šta te zanima. Skoro svi koji ovamo navraćaju postavljaju i to pitanje, a razumijem i zašto.

– Pa, dakle – poče Ajvaz-dedo osjećajući malu nelagodu:

– Rekao si otkad ste ovdje i koliko ste dugo muslimani. Daleko ste od svih zemalja gdje je islam prva vjera, i za sve vrijeme niste imali dodira s drugom islamskom braćom. Zanima me da li u svemu i na pravi način slijedite zakon časnog Kur'ana. To pitam jer smo nailazili na pojedine skupine u prostranom carstvu našeg sultana, čiji pripadnici jesu muslimani, ali su u mnogočemu skrenuli pa se drže onoga i primjenjuju ono što se ne može dovesti u vezu s istinskom, po Muhamedu, alejhissellamu, objavljenom nam vjerom.

Za kalesijske muslimane se čulo i na sultanovom dvoru

Na ove riječi imam lijevom rukom pređe preko brade pa uzvrati:

– Brate Ajvaz-dedo, ne trebaš se ustručavati što me to pitaš. Evo, tu sjedi tuzlanski šejh Davud. Kada je i on čuo za nas i kada je ovamo došao prvi put, isto je i on to pitao kao i mnogi drugi. Da kažem i ovo: Za nas se čulo i na sultanovom dvoru pa je uzvišeni šejhulislam poslao birane ljude da provjere da li ispravno slijedimo propise časnog Kur'ana, odnosno da li smo pravi muslimani. Bilo je to nedavno pa vjerojatno ni časni šejh Davud nije još čuo za to. Nakon što su šejhulislamovi ljudi sve čuli, vidjeli i provjerili, sa suzama u očima su nas zagrlili i odali puno priznanje i hvalu što smo kroz toliko vrijeme, tako daleko od ostale islamske braće ostali ispravni, najvjerniji privrženici i sljedbenici učenja kojeg nam je Allah, dželle šanuhu, podario. Nakon podnesenog izvještaja Dvoru, sultan je obdario naš džemat i džamiju svim i svačim, što nas, svakog Kalesijca, čini ponosnim. Poslije ćemo obići džamiju, naselje, mezarja, mekteb i drugo, da svojim očima vidiš ono o čemu govorim.

– Neka svim vašim džematlijama Allah, dželle šanuhu, podari milost i da vam dade zasluženu nagradu za vašu opstojnost i ustrajnost u vjeri koju svi slijedimo – uzbuđenim glasom uzvrati Ajvaz-dedo i nastavi:

–  Zaputio sam se s bratom Radinom iz dalekog Prusca gonjen željom da dođem ovamo, da čujem i vidim ono što zaslužuje i Božiju i ljudsku svaku hvalu.

– Rekoste da je brat Radin do primanja islama bio bogumilski starješina u Pruscu. Je li tako? – upita imam okrećući se prema Radinu. Ovaj mu potvrdno klimne glavom i, prije nego mu je stigao nešto reći o tome,  imam nastavi:

– S time u vezi da kažem da smo mi, Kalesijci, sve donedavno bili okruženi domaćim pukom koji je slijedio svoju domaću vjeru. Niko ne pamti da je ikada bilo ma kakvih nesporazuma između nas. Ako brata Radina zanima, da spomenem da se u nedalekom selu koje se zove Jelovo Brdo nalazi hiža u kojoj još boravi nekoliko starješina domaće vjere, a u selu je tek nekoliko onih koji su još u staroj vjeri. Ostali su primili islam. Nedaleko od tog sela nalazi se jedna pećina iz koje ističe vrelo, u kojoj se u proljeće na Jurjevdan okupljaju na molitvu vjernici iz čitavog kraja.

Uz pećinu je i zgrada koja im služi za obred. Čuo sam od starješine tamošnje hiže da je ta zgrada sagrađena na temeljima nekog svetišta koje je postojalo prije rođenja i preseljenja Isa pejgambera. Iako su žitelji tog sela skoro svi primili islam, kao i drugi u ovom kraju, kako sam malo prije rekao, hiža još služi svojoj svrsi i u njoj ima nekoliko bogumilskih starješina koji su s nekoliko vjernika ostali u svojoj vjeri. Nedavno mi je navraćao njihov starješina i u razgovoru mi reče da je svjestan kako će, kad njih nestane, sasvim nestati i njihove vjere i hiže. Reče da mu je najviše žao starih knjiga koje se tamo nalaze jer će se razvući. Spomenuo je da bi možda bilo najbolje da se prebace ovdje kod nas da se sačuvaju – ispripovijeda kalesijski imam.

Kur'an koji potječe još iz vremena halifa

– Evo, kraj mene je naš brat Radin. I on je donedavno bio jedan od visokih bogumilskih starješina u Pruscu. I njega zanima ovo o čemu govorimo. Knjige koje si pomenuo svakako treba sačuvati – predloži Ajvaz-dedo i pogleda Radina, a onda mjesnog imama.

– To bi bilo najbolje, tim više što je tako predložio i brat iz Jelovog Brda – uzvrati Radin.

– To ćemo, svakako, učiniti – složi  se kalesijski imam i nastavi:

– Kad već govorimo o starim knjigama, spomenut ću da i mi ovdje u Kalesiji imamo knjiga starih koju stotinu godina, kojima se i danas služimo. Jedna od njih je i časni Kur'an, za koji se kod nas veže predanje da potječe još iz vremena halifa, Poslanikovih ashaba. Naslijedili smo ga od naših predaka koji su ovdje došli, kako malo prije rekoh, prije nekoliko stotina godina. Pokazat ću vam ga, držimo ga u džamiji. Sad bih vam predložio da pođemo u obilazak mjesta. Iza toga  možemo poći, ako želite, u Jelovo Brdo, koje sam vam spominjao da pogledate ono svetište u pećini i tamošnju hižu – završi domaćin. Još su neko vrijeme razgovarali, a onda se dignu i pođu.

Domaćin je uzvanike prvo odveo u džamiju. Objašnjavao im je o njenoj starosti onoliko koliko je on znao, pozivajući se na ono što je čuo od starijih ljudi. A onda iz pretinca izvadi i pokaže spominjani Kur'an, koji su donijeli njihovi preci kada su se ovdje naselili. Ajvaz-dedo ga je pažljivo listao, zagledao kako su ispisana slova, boju i izgled kože na kojoj je napisan, i nije se mogao nadiviti ljepoti. Kad ga je cijela pregledao, prinese ga usnama, a potom ga doda imamu. Ovaj ga vrati otkud ga je uzeo.

Potom im je imam skrenuo pažnju na zidne šare neobičnog sadržaja, pa na ćilime s ukrasnim sadržajima kakvih nema u ovim krajevima.

Kad su sve razgledali, pođu u mekteb, gdje su zatekli djecu pri obuci. Bila ih je puna odaja. Ajvaz-dedo čučne među njih, i, da bi provjerio šta su naučili, pokaza na jednog da mu prouči nešto. Ovaj ispravi leđa, spusti glavu i poče učiti. Onda pokaže na drugog. I ovaj učini isto, nakon čega ih Ajvaz-dedo pohvali za pokazano znanje, na opće zadovoljstvo imama i mualima koji podučava djecu.

Posjeta Jelovom Brdu

Potom su obišli mezarje, a onda ruševine jednog velikog zdanja, za koje im je imam rekao da su to ostaci najstarije građevine u mjestu, iz vremena dolaska njihovih predaka u ovo mjesto.

Kad su sve obišli, uzjašu konje i krenu u Jelovo Brdo. Približavajući mu se, imam je objašnjavao da su, za razliku od drugih okolnih sela, njegovi mještani prvi primili islam i to u tolikoj mjeri da ih je samo nekolicina ostala u staroj vjeri. Prvo su pošli u hižu. Stanje koje su vidjeli bilo je više nego žalosno. Nekolicina ostarjele bogumilske braće jedva da su se mogli kretati. Izgledalo je kao da nisu bili svjesni šta se oko njih dešava. Možda nisu znali ni da nema više kralja i da zemljom vlada drugi gospodar. Imam je šapnuo Ajvaz-dedi i Radinu da ih niko ni u čemu ne smeta, da imaju sve što im treba i da se svi o njima brinu.

Kad su napustili hižu, pođu da obiđu pećinu. Nalazila se nedaleko od sela. U njenoj dubini na dnu izbijalo je vrelo. Kalesijski domaćin im je pričao da se tu od davnina jednom godišnje, na Jurjevdan, održava vjerski skup, kojom prilikom dođu vjernici i iz udaljenih mjesta. Napomenuo je da narod pećinu naziva „Propuh“ i da je posjećena  tokom cijele godine. Vjernici dolaze da se mole za ovo i ono, u nadi da će im se uslišiti molitve. Spomenuo je i neobičnost koja se veže za ovu pećinu. Vjernik koji želi nešto saznati treba u njoj zaspati i u snu mu dođe odgovor. Dodao je da je sada podjednako posjećuju i muslimani.

Uključujući se u razgovor, tuzlanski šejh doda da je poznato da se i drugdje dešava da novopostali muslimani i nadalje posjećuju bogumilska svetišta. Napomenuo je da se nedavno kod njih o tome raspravljalo i zaključili su da na to ne treba obraćati pažnju jer je riječ o običaju kojeg je teško izbiti iz svijesti i srca ljudi. Dodao je da ima mjesta gdje muslimani dolaze učiti dove, a na istima oni iz stare vjere mole se po svome. Nato je kalesijski imam rekao da je i ovdje takav slučaj. Ajvaz-dedo je dodao da se slično dešava i kod njih u prusačkom kraju.

Odlazak iz Kalesije

Kad su sve obišli i vidjeli što je trebalo, vrate se u Kalesiju. Kako se primicala noć, putnici su zanoćili, da bi sutradan krenuli nazad. Razgovarajući o povratku, prusački putnici saznaju da se iz Kalesije ne moraju vraćati u Tuzlu, nego se može kraćim putem: odavde ići do blizu Tojšića, a onda skrenuti za Dubrave, odatle usmjeriti prema Živinicama i Ribnici i dalje kako vodi put.

Sutradan je domaćin srdačno ispratio uzvanike. Ovi su išli zajedno do Tojšića, gdje se rastanu. Šejh Davud je produžio prema Tuzli, a Ajvaz-dedo i Radin skrenu prema Dubravama. U Ribnicu su stigli u kasno poslijepodne i odluče tu prenoćiti. U skromnom svratištu zatekli su nekoliko putnika za koje su iz razgovora saznali da su dvojica domaći ljudi, a trojica dubrovački trgovci. Nakon večere započnu uobičajeni razgovor, otkud je ko, kuda ko dalje ide i slično, o čemu se na ovakvim mjestima obično razgovara. Od ovih Ajvaz-dedo i Radin saznaju da odavde ima kraći put do Prusca. Savjetovali su ih da ne idu zaobilazno dolinom Krivaje preko Vozuće, Bistrice i Žepča, nego da usmjere preko Ravne planine, Drugavca, Bilinog Polja i Viteza, a onda preko Rostova i eto ih u Uskopskoj dolini. Pri tome su ih upozorili: ako se odluče tim putem, da budu oprezni jer se ide preko planine i da svakako prije mraka stigne do Podborja, gdje se nalazi svratište, a ujutro neka krenu dalje. Dvojica Pruščana su bili radosni što će skratiti put.

( Iz romana Ajvaz-dedin san“ Envera Imamovića )