Doktorici Duški Bećirević radni vijek obilježila je Hitna služba Doma zdravlja Živinice. Davnih osamdesetih stigla je u Tuzlu iz Šibenika. Nakon završene srednje medicinske škole, po želji njenog oca upisuje Medicinski fakultet u Tuzli.  Životne okolnosti učinile su da ostane u tom gradu, uda se i osnuje porodicu. Prva iskustva na polju medicine stiče u Domu zdravlja Živinice. Za taj period vežu je mnoge uspomene, jer je čitav rat provela u Hitnoj službi. Susretala se sa najtežim slučajevima. Pamti i lijepe trenutke kada je na svojim rukama dočekivala novi život. Generacije i generacije je liječila, a koliko voli svoj poziv potvrđuje i činjenica da je iz Tuzle znala i pješke doći na posao. Ona je doktorica kojoj je na prvom mjestu pacijent, njegovo zdravlje, a kako kaže nekada je čovjeku dovoljan razgovor i lijepa riječ i da je to najbolji lijek.

Na pitanje kako je raditi u Domu zdravlja Živinice doktorica nam je odgovorila:

„Ja sam ostala u ovom Domu zdravlja zahvaljujući dobrim međuljudskim odnosima, mi smo dugo godina imali jednog direktora i zahvaljujući tom čovjeku, ja sam ostala ovdje. Ja sam došla iz druge sredine, nijednog momenta se nisam osjećala ni loše, ni ugroženo, iako je bio rat”-istakla je doktorica Duška, te dodala da je mogla birati gdje će raditi, međutim, ostala je u Živinicama i nije požalila.

Prilagodila se na novi način života, uklopila se u novu sredinu, kako kaže iako je izgubila dijalet, nije joj žao, jer sve je to cijena prilagođavanja.

“Preživjela sam i 1995. godinu sa izbjeglicama iz Srebrenice. Bilo je mladih žena koje su se i porađale, koje su dolazile s malom djecom. Izlazili smo u susret pomagali smo im. Na kraju su se razišle po bijelom svijetu, ali dođu da me vide i samo da kažu da sam njihovom djetetu bila babica. To mi mnogo znači”- kaže Bećirević.

S obzirom da je početak njene karijere obilježilo ratno stanje, kao žena, ali i kao ljekar, teško je podnosila slučajeve koji su u tada zatražili pomoć ljekara.

„Ja se samo sjetim moje prvo dežurstvo, prva žrtva rata je djevojčica iz Dubrava, koja je imala između 9 i 12 godina. Tada sam se prvi put susrela sa takvim slučajem,  zvala sam starijeg kolegu. Bila je povreda nekih pola cantimetra poviše srca. Nisam znala u tom trenutku šta je uzrokovalo smrt. Doktor je okrenuo djevojčicu na leđa, bila je velika rana. Ja nisam tada znala da taj komadić gelera može napraviti nešto takvo. Mnogo sam naučila od starijih kolega koji su mi pomogli”-ističe doktorica.

Doktorica je istakla da je daleko teže ženama biti ljekar, jer kada ste na poslu onda ste doktorica, a kada dođete kući, onda ste i supruge i majke. Muškarac je u povoljnijem položaju, a da su žene daleko sposobnije i izdržljivije od njih.

Sa kakvim se slučajevima sve susretala tokom rata, koliko se cijeni profesija doktora, te njenim počecima, moći ćete pogledati u narednom izdanju emisije Super žena, koja se emituje u četvrtak od 18:05.