“Bujrum, izvolite”, začuo se stariji, pomalo promukli glas osamdesetogodišnjeg Vahida Beširevića koji nas je na prvi dan ramazana dočekao u svojoj avliji u Gradačcu.
Strpljivo nas je čekao, kaže, ne želeći ništa da započinje u bašti, da malo “promuhabetimo” o najdražem gostu kod muslimana koji je pokucao na vrata.

Odmah u startu kaže nam da je ispostio čak 74 ramazana. I krenu priča o ramazanskim običajima u doba kada je on imao šest godina. Sve je tada, kaže nam, bilo drugačije…

“Djeci su se nekad davno obećavali bajramski pokloni i ona su ih jedva čekala. To je bila radost. Ramazan je oduvijek bio radost, kao dolazak nekog novog gosta. I danas je tako. Ja sam ramazan doživljavao kao veliko zadovoljstvo i kad sam bio dijete. Roditelji me nisu htjeli probuditi na sehur, da ne bih postio, a čuo sam kašike kako zveče i imao sam veliku želju da postim. Onda sam njima iz inata postio nekoliko dana u augustu, septembru, jer sam htio da vidim kakav je to osjećaj, zanimalo me”, priča nam Vahid.

Tako je, nastavlja, primorao roditelje da ga bude na sehur u narednim godinama i da osjeti čari posta.

“Jela su izmišljana. U bogatim porodicama bilo je svega, spremalo se svašta. Jedan je poseban miris tih jela, kada se sva kombinacija jela uzmiriše kućom. Posebno je hašure koje se pravi”, govori Beširević.

Pamti i kako prije nije bilo sata i ljudi nisu znali kada je vrijeme iftara.

“U moje vrijeme, kad sam bio dijete, nije bilo džamija po selima, bili su mektebi, tu se obavljala teravija. Danas, hvala Bogu, svako selo ima džamiju. Nije bilo ramazanskih programa kao danas, da znaš kad je vrijeme iftara. Prije je određena grupa ljudi udarala po kantama, vikali su: ‘jedite, jedite” i znali smo da je vrijeme iftara. Isto su to radili i za sehur, budili ljude da ustanu. Umjesto kandilja, sipao se gas u fenjere i oni bi se kačili na munaru da svijetle”, prisjeća se Vahid.

Kad dođe Bajram, onda bi, dodaje, ti ljudi išli od kuće do kuće i postači bi im se zahvaljivali određenim bajramskim poklonima u znak pažnje.

“Onaj ko posti ne može objasniti to zadovoljstvo kad se iftari onome ko ne posti. To je poseban osjećaj”, ističe.

Ne pada mu teško, kaže nam, činjenica da su posebne mjere uvedene za ramazan zbog pandemije koronavirusa. To smatra dobrom odlukom ako će se tako sačuvati zdravlje mnogih, a posebno rizičnih skupina kojima i on pripada.

“Kaže se u Kur'anu da ‘onaj ko jednog čovjeka ubije, kao da je čovječanstvo ubio, ko jednoga spasi, kao da je cijeli dunjaluk spasio’. E tako je i s pandemijom. Ne bi bilo dobro da vjernici sjede jedni do drugih u džamiji, a bolest se pojavila. Bilo je i ranije bolesti, ali ova je drugačija. Nismo spremni za nju. Svi vjernici i dalje mogu svoje vjerske dužnosti obavljati od kuće”, smatra Vahid.

I ovaj ramazan dočekao je, poručuje nam, kao i prethodna 74, punog srca i s radošću.

Vahida Beširevića uglavnom znaju kao “čarobnog” voćara, autora knjige “Autohtone sorte jabuka i krušaka s prostora BiH” i velikog zaljubljenika u stare sorte voća, koji je nastavio stogodišnju tradiciju voćarstva svoje porodice.

Dok nas je ispraćao iz svoje avlije, jedino je iskazao žalost što nas nije počastio šerbetom i voćem iz svoje bašte, ali nas je pozvao da ga ponovo posjetimo nakon ramazana. Ima, kaže nam, još neispričanih priča koje vrijedi spomenuti…

Izvor:klix.ba