Na primjeru Čevljanske koride, vašera u Puračiću ili tojšićke pijace možemo vidjeti jednu paralelnu narodnu stvarnost koja je stvarnija i realnija od onoga što mi smatramo narodom.

Za nas je narod, kobejagi, ono što izađe na proteste za JMBG, jer se u tome ogledaju određeni politički interesi, pa događaj biva sponzoriran i medijski eksploatisan kao narodna volja. A šta ćemo sa narodnom voljom koja se iskazuje oko narodnog kola, izvorne muzike i janjetine?

Na pijacama se voli, veseli, nazdravlja, trguje

Kad ovo prebacite na razinu međunacionalnih odnosa u našoj zemlji, onda vas obasja nada da je uistinu moguće da narod, na terenu, osjeća jedno, dok političke i etnonacionalne elite pričaju drugo.

  Više je bratstva i jedinstva na Čevljanskoj koridi, na međuentitetskim pijacama u Memićima kod Kalesije, ili na čuvenoj Arizoni, nego i u jednom političkom dokumentu, uključujući i Deklaraciju ZAVNOBiH-a! Ovdje se voli, veseli, nazdravlja, trguje, uz mnogo obzira da nam onaj drugi – ako nije naše vjere – ne bi štogod zamjerio.

 Napravljene su stotine filozofijada o multikulturi, ali, niko dosad nije obradio ulogu ovih narodnih veselja i pijaca u prirodnoj, neusiljenoj afirmaciji međuetničkih odnosa. Taj nadvremeni narodni um kao da je svjestan kako se bosanska tragedija nije dogodila u ime naroda, već u ime promotora zla, pa je u skladu s tim uvjerenjem nastavio funkcionirati kako je navikao od davnih vremena.

 Britanska enciklopedija tretira „Kalesijske zvuke“

Osobno, u mjesec-dva volim otići subotom na pijacu u Tojšiće kod Kalesije, koja je svojevrstan narodni teferič, korzo, modna pista, gdje dolaze čitave porodice dotjerane, kao na svadbu, žene sa dukatima, muževi u odijelima, a gdje na malom prostoru radi, i to samo subotom od pet ujutro do podne, nekih pet-šest kafana, u kojima se ljudi ponapijaju do podne, pa odoše kući pjevajući, a sve to ima jedan nadrealistički filing.

Svaka od ovih kafana-brvanara ima svoju izvornu muziku, uživo, muzike se prepliću, ljudi se dovikuju, sve je u osmijesima i predanjima. A i trguje se dobro i povoljno. Kad to vidite, prvo što vam naumpadne kako te slike, te stvarnosti, nema nigdje u medijima. A ona je taj narodni damar. Srpske tv kuće, s obje strane Drine, prate i forsiraju tu narodnu osjećajnost, i to je za svaku pohvalu. I hrvatske. I njemačke tv kuće polažu mnogo na folklor. Samo naša sarajevska malograđanština haman misli kako je to nekakav seljakluk. Dok Britanska enciklopedija tretira „Kalesijske zvuke“, kao planetarno vrijedan etnomuzikološki izraz, mi o tome ili pojma nemamo ili ovu muziku i ove događaje smatramo seljaklukom.

 Kalesija.com/Oslobođenje/F. Alispahić