Kakvo je zaista stanje među ljudima, najbolje pokazuje pismo jedne profesorice engleskog jezika, koja predaje u gradu Sendaiju. Dirljivo pismo prijateljima profesorice Anne objavljeno je na Facebooku, te se brzinom munje proširilo po internetu.

“Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta nestvarno. Međutim, blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. S obzirom da moj stan više ne zaslužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to što imamo – vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna. Preko dana jedni drugima pomažemo očistiti nered u našim domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacionih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekom u stanu dođe voda, ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante”, piše profesorica Anne u pismu koji je objavio “Net”, a u čijem nastavku se ističe:

“Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopšte nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorena jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: “Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali”. Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.

Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Plin još nije proradio. Međutim, sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osjećamo se prljavima, međutim sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na nivou instinkta, intuicije, pomoći, preživljavanja, ne samo za sebe, već i za cijelu grupu”, piše profesorica.

“Primjećujem čudne paralelene situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću sa uredno posloženim ležajima ili vešom koje se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima. Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je zrak bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu”, nastavlja se u pismu.

Profesorica ističe i kako su Japanci prekrasni.

“Svaki dan dolazim do svog stana pogledati kako stoje stvari, sada šaljem ovaj e-mail jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je neko ostavio. Nemam pojma ko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i provjeravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju trebaju li pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne”.

U pismu se još navodi i kako su građani upozoreni kako mogu očekivati naknadne udare, čak i jednako velike, u idućih mjesec dana ili više. Podrhtavanje se stalno osjeća. Zatim profesorica zaključuje:

“U ovim okolnostima ja zbog nečega imam direktan uvid da se stvarno upravo događa ogroman kosmički korak naprijed u cijelom svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se uslijed iskustva sa ovim događajima u Japanu srce širom otvara. Brat me pitao osjećam li se “manjom od makova zrna” zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same. Taj val rađanja (širom svijeta) je težak, ali ipak veličanstven”, poručuje profesorica.