Da, prije svega, razjasnimo neke stvari. Niti ‘Prvi mart’ niti bilo ko od nas nije nikada ni pomislio da pokuša preuzeti zasluge ili odgovornost za organizaciju protesta u Sarajevu, bez obzira na optužbe koje izriču Milorad Dodik i Dušanka Majkić.

Prvi mart je skupina organizacija i pojedinaca posvećena onome što vjerujemo da donosi jedinu pravu promjenu u ovo društvo: registracija i osiguranje prava glasa za sve naše prognanike, izbjegle i raseljene tamo gdje su živjeli 1991. godine. Naš cilj je da na taj način raskinemo vezu između glasa i teritorije i na taj način potkopamo monoetničnost uspostavljenu nožem i bodljikavom žicom.

Ali, bili smo pred Parlamentom BiH šestog juna kao građani ove zemlje. Kao takvi, ali kao i skupina pojedinaca i organizacija koja ovu borbu vodi već jako dugo i to na krajnjim granicama građanskih prava i sloboda – u entitetu RS – polažemo pravo da znamo koji su eksplicitni politički ciljevi protesta, jer nismo došli pred Parlament zato što nam je svejedno. Na stranu to što su neki od glasnogovornika ovog protesta ideološki najbliži Nenadu Kecmanoviću, nama nije svejedno da li će matični broj izdavati „država, entitet, kanton, općina ili savjet mjesne zajednice“.

Evo i zašto.

RS godinu dana manipuliše pitanjem JMB-a.

Upravo negdje u ovo vrijeme prošle godine mladići i djevojke čiji su roditelji pobijeni u Srebrenici, uglavnom rođeni između 1992. i 1995. godine i mi aktivisti inicijative ‘Glasaću za Srebrenicu’ zajedno s njima, počeli smo da upoznajemo njegovo veličanstvo Jedinstveni Matični Broj Građanina. U rukama institucije koja je, narodski kazano, do ramena ogrezla u krvi, MUP-a Republike Srpske, matični broj postao je jedan od najefikasnijih instrumenata nastavka etničkog čišćenja i obespravljivanja nesrba u ovom entitetu.

Arbitrarno ukidanje matičnog broja – potezom olovke – postalo je tako masovno da su desetine mladića i djevojaka rođenih u ratu, prije svega, uklonjeni sa biračkog spiska. S druge, pak, strane, proces utvrđivanja matičnog broja traje i po nekoliko sedmica i u pravilu se pretvori u birokratsku noćnu moru. Za to vrijeme građanin u zakonskom smislu ne postoji i nije u stanju dobiti niti jednu od usluga koju država isporučuje.

Da je riječ o poduhvatu s predumišljajem i ciljanom isključivo na nesrbe očigledno je iz slučajeva u kojima su mladići i djevojke od devetnaest ili dvadeset godina, sa validnim dokumentima izdatim u Federaciji, odnosno u Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu, doslovno poništavani, voljom šalterskih službenika koji su djelovali po instrukcijama tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, Stanislava Čađe i sadašnjeg ministra civilnih poslova Sredoja Novića.

Ta praksa, međutim, nije bila endemična samo za istočnu Bosnu. Riječ je o praksi koja je široka i rasprostranjena i ima elemente iživljavanja.

Rodici našeg aktiviste iz Prijedora, naprimjer, nakon arbitrarnog poništenja matičnog broja lokalna policijska stanica je u procesu utvrđivanja novog broja tražila uvjerenje o tome da nije mijenjala spol! Djevojka koja je radila kao aktivista GzS-a je cijelih mjesec i pol dana pokušavala između dvije policijske stanice – Lukavac i Srebrenica – utvrditi da li, zapravo, postoji.

Kada je, konačno, uspjela dobiti novi matični broj bilo je prekasno i nije bila u stanju glasati.

U međuvremenu je vladajuća klika iz RS-a odlučila da ode i korak dalje i ove godine iskoristi Odluku Ustavnog suda, koja se isključivo bavi promjenom imena općina u RS-u, kao oružje pritiska na stranke iz Sarajeva, pa makar nam i djeca umirala.

U to ime je Sredoje Nović odlučio da u proceduru u Vijeću ministara predloži nešto što nema nikakve veze sa presudom Ustavnog suda. Jer, kao što Mladen Bosić reče:

„Poslanici iz RS-a ni po koju cijenu neće glasati za zakon koji sadrži registracijska područja iz oba entiteta.“

Ni po koju cijenu. Dakle, ni po cijenu gubljenja dječjih života. Drugim riječima, ili će demokratska većina u Parlamentu BiH pristati na podjelu zemlje ili će politička kasta iz RS-a ići dotle da nam opet ubija djecu.

Najbliže bilo kakvoj vrsti artikulacije protesta jeste „JMB po svaku cijenu“, što na jeziku političke realnosti znači „JMB onako kako Dodik hoće“. Nakon jučerašnjeg glasanja Nebojše Radmanovića da zatvori kompletnu kopnenu granicu prema zapadu, jasno je ko je odgovoran i u kojem maniru, s kakvom bahatošću ljudi poput njega ili Novića kažu: ili onako kako ja hoću ili nema matičnog broja, pa neka vam umiru djeca.

Ne mogu ni da zamislim šta će se događati kada na red dođu izmjene Izbornog zakona koje su predmet iste Odluke Ustavnog suda. Ono što je sigurno jeste da će stranke iz RS-a biti spremne na odgodu izbora iduće godine zarad čerečenja države.

Demokratska većina u ovoj zemlji mora biti svjesna da je fanatična mržnja dijela političke elite u ovoj zemlji toliko velika da su spremni zauvijek nas držati zakovanim za ogavnu sadašnjost koju su krenuli da kreiraju još prije 20 godina.

Da ilustriram: to su ljudi koji su prije samo dvadeset godina pucali na porodilišta. Tada su novorođenčad u ime istih vrijednosti gađali granatama, danas ih gađaju matičnim brojevima.

Izvor:  Aljazeera – Emir Suljagić