“Mnoge priče su pričane i ispričane. Ova ima svoj početak, a kraj se ne nazire. Davno bijaše 1993. godina kada je grupa mladića, sportista krenula sa pričom koja se zove Odbojkaški klub Bosna Kalesija. Mnogi likovi su prošli kroz ovu priču, neki su još uvijek tu, ali se pojavljuju i novi. Zato ova priča nema kraj. Pričamo je s ljubavlju. Pričamo je sa zebnjom u srcu, očekujući pozitivan ishod u neizvjesnoj borbi iz dana u dan.

Bilo je tu i uspona i padova. Porazi su nas činili jačim i otpornijim. Iz poraza smo učili, kako sljedeći put iz borbe izaći i jači i bolji. Išao je naš klub i u Evropu. S ponosom smo nosili ime „Bosna“ na plećima, a još ponosniji što iz jedne male Bosne i Hercegovine, jedna još manja herojska Kalesija ima s kime da se ponosi. Ponosan je to grad. Grad heroja. Grad pobjednika. Grad u kome žive skromni ljudi velikog srca. Takvi ljudi odgajaju prave istinske sinove. Sinove borce, koji srcem svojim, dušom svojom, nose na plećima amanet predaka naših. Takvi ljudi odgajaju lavove. Lavove koji se bore za svoj čopor. Lavove koji su tu uvijek da se pokažu i dokažu. Da ispoštuju slabijeg, ali i da pokažu zube kada je to najpotrebnije.

Igrao je naš klub OK Bosna i u Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Bio je to period velikih uspjeha. Biti u vrhu države, a poticati iz tako male sredine.

Poslednja prvenstva smo pokazali naš kvalitet. Pioniri su zlatni u FBiH, a juniori su srebreni. Čeka nas državno prvenstvo, već u maju. Ali o tome ćemo drugi put.

Ponos je ono što naše momke čini jakim. Znamo mi i za poraze, ali i tada s ponosom se vratimo kući. Sve su momci iz naše Kalesije. Obični ljudi. Od babe i mame, domaćina u svojoj kući. Onih finih bosanskih ljudi. Gdje je „bujrum“ na prvom mjestu. Gdje se ruka pruža i zagrljaj nudi nekome koga prvi put sretneš. Kako bolan da djeca od takvih roditelja ne budu veliki insani? Kako se samo poštuju i cijene, koliko se vole. Kako se bore jedan za drugog. Kada neko ima loš dan, ostali su tu da to nadomjeste, da oraspolože, da se sa osmjesima provedu svi zajednički trenuci, koji će se pamtiti još dugo, dugo.

Takve mi junake imamo. Junake koji se spremaju u novi boj. Junaci koji će do poslednje kapi znoja da ostave srce na terenu. Ide nova utakmica. Svjesni svega šta ova utakmica nosi sa sobom. Svjesni, ali opet u sebi krijemo i radost i strast i tremu. Svjesni svoje snage, svojih mogućnosti. Svjesni da ćemo biti dio jedne velike neispričane priče koja će prerasti u roman. Roman koji će čitati neki novi klinci u nekom novom vremenu. Roman koji će se pisati i dalje sa novim likovima kojima ćemo i mi u amanet ostaviti ime „Bosna“, ime koje će i oni na svojim plećima ponosno nositi, sjećajući se naših uspjeha.

Ali naše stranice pišemo danas. Neka budu ispisane zlatnim slovima. Neka naš klub dokaže i pokaže svima da ma koliko bilo mjesto, sredina iz koje potičeš, da to ne govori koliko srce i hrabrost imaš. Koliki si patriota i koliko ljubavi u sebi nosiš.

Ponosni. Uzdignuta čela. Svi kao jedan, u subotu izlazimo na parket. Izlazimo sa podrškom naših najvatrenijih navijača. Izlazimo pokazati šta je kalesijski ponos, inat. Neka se trese dvorana, neka se pjesma ori Bosnom cijelom i odjekuje „Bosna, Bosna…“. Neka naša pobjeda bude uzor i ogledalo svima.

Sa vjerom u Allaha i sudbinu koju nam je on odredio, borimo se kao nikad…  A priča? Priča se nastavlja…”

Piše: Jasmin Hodžić