Jasmina Ahmetspahić između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala je – smrt

Još u godinama Titove Jugoslavije stare nane u Podrinju su govorile unucima: “Kad hoćete da se kupate, s bismillom ulazite u Drinu, to vam je, djeco, najveći mezar na svijetu”.

Poslije mnogobrojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima kroz historiju srpski zločinci su prakticirali prikrivati tragove na taj način što su tijela žrtava bacali u Drinu. Neki od tih zločina, među kojima posebno oni počinjeni u Podrinju od 1992. do 1995. godine, spadaju u najmonstruoznije u historiji čovječanstva.

Mučeni i ubijani

Prilikom remonta hidroelektrane Bajina Bašta u ljeto 2010. otkriven je mali dio masovnog groblja u umjetnom jezeru Perućac, a do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe. Na lokalitetu Slap kod Žepe pronađeni su posmrtni ostaci Medredina Hodžića, rođenog 1962., prve identificirane žrtve od 16 otetih Bošnjaka iz Sjeverina, koje je iz autobusa Rudo – Priboj 22. oktobra 1992. u mjestu Mioče oteo Milan Lukić sa svojim monstrumima.

Tog kobnog oktobarskog dana Medredin je krenuo na posao u “Poliester” u Priboju. Ovaj momak, upamćen po tome što nikada nikome ni ružnu riječ nije rekao, odveden je s ostalim otetim Bošnjacima u hotel “Vilina vlas” u Višegradu, gdje su mučeni, a kasnije i ubijeni.

Tokom suđenja 2005. godine zločincima u Beogradu za otmicu u Sjeverinu članovi porodica otetih, kada su vidjeli slike mučenja svojih najbližih koje je monstrum Lukić fotografirao u “Vilinoj vlasi”, sjećaju se samo da su se budili u beogradskom Kliničkom centru.

Drina je od 1992. bila mezar i višegradskoj ljepotici Jasmini Ahmetspahić. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Donje Štitarevo. Monstrum Milan Lukić je 24-godišnju Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u zloglasnu “Vilinu vlas”. Otac Hamed nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu. Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata “Viline vlasi” i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta.

Višegrađani planiraju u budućnosti sagraditi spomenik ovoj bošnjačkoj heroini.

Dva regruta

U jezeru Perućac pronađena su i dvojica regruta JNA koja su 1991. upućena na služenje vojnog roka. Almas Ahmetspahić, rođen 1972. godine u Višegradu, i Ermin Meštrovac, rođen 1973. u Lendićima kod Jajca. Almas se posljednji put javio iz Prištine, a pronađen je na lokalitetu Paočići.

Kako je Nihadu Halilbegoviću, autoru knjige “Mama, moram im glavu dati”, posvjedočio Erminov otac Smajo, sin mu se posljednji put javio iz Trstenika 10. juna 1992. i otad se za njega ništa nije čulo. Erminove kosti pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo. Pretpostavlja se da su obojica ubijena u aprilu 1992., u vrijeme dok je Užički korpus JNA boravio u Višegradu.

Fahra Sejdić zarobljena je 2. avgusta 1992. između višegradskih sela Donja Lijeska i Drokan. Komšije Srbi su je dobro poznavali. Iako je bila gluhonijema, znali su je razumjeti. Preživjeli logoraši iz Višegrada Fahrinom bratu Ahmedu Sejdiću, višegradskom komandantu, kazali su da su je vidjeli u logoru Uzamnica u septembru 1992. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Stari Brod.

Izet Husović iz Kosovog Polja kod Višegrada zarobljen je 1993., kada je iz Goražda krenuo prema prijevoju spasa Grepku kako bi porodici donio hrane i spasio je od goraždanske ratne gladi, koja je prijetila smrću koliko i četnička artiljerija. Izet je odveden u KPD Foča, da bi nakon toga bio prebačen u Višegrad, gdje mu je u Stanici policije, pod prisilom, uzeta izjava o navodnom napadu pripadnika Armije RBiH na srpsko selo Jelašci, koju je u svom haškom procesu koristio Slobodan Milošević. Izet je nekoliko dana nakon što je pod prisilom dao izjavu ubijen i bačen u Drinu. Pronađen je u Donjem Štitarevu.

Na lokalitetu Nikolići pronađena je Aiša Imamagić, a u Hrtar gradu, zajedno jedan do drugog, dvojica njenih sinova, Muharem i Ahmed Imamagić. Padom Žepe krajem jula 1995., Ramiz Ridžal je iz sela Gođenje krenuo prema slobodnom teritoriju Kladnja. Zarobljen je prilikom prelaska putne komunikacije Sokolac – Han-Pijesak i odveden u logor Sušica u Vlasenici. Iz Vlasenice je prebačen u Višegrad, gdje ga je iz grupe zarobljenika izdvojio monstrum Milan Lukić. Ramizove kosti su prve pronađene prilikom pretraživanja Perućca 2010. godine.

Policija Srbije

Poslije pada Žepe Ramiza Cocalića je s grupom Bošnjaka 5. avgusta 1995. srbijanska policija zarobila u selu Jagoštica, nakon čega su predati u ruke pripadnicima Vojske RS u okolici Višegrada. Ramiza je, prema svjedočenju jednog od preživjelih zarobljenika, odvojio školski drug, izvjesni Ristić zvani Kinez iz Đurevića. Postoje indicije da je mučenjem unakaženi Ramiz vodan po srpskim kućama i da je ubijen na čamcu na Drini. Kosti Cocalića pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo.

Krajem jula 1995., nakon pada Žepe, Ramiz Selimović poveo je svoje prijatelje Salema Tabakovića, Avdiju i Semira Cocalića u Užice. Prije agresije radio je u Užicu i bio prijatelj s direktorom jedne užičke firme, kojem je poklonio komad zemlje da sagradi vikendicu u selu Skela.

Direktor iz Užica primio je Ramiza i njegove umorne i izgladnjele saputnike iz Žepe u svom stanu, obećao ih spasiti, a onda otišao do samoposluge “da im kupi hrane”. Nakon 20 minuta pojavio se sa srbijanskom policijom, koja je nesretne ljude iz Užica dovezla u Višegrad, gdje su pobijeni.

Tijelo Ramiza Selimovića pronađeno je u Donjem Štitarevu, gdje je pronađen i Sead Pjevo, koji je ubijen zajedno s ocem Nezirom. I danas se često na BHT 1 reprizira dokumentarac s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji govori o Neziru Pjevi Ogarici, čovjeku koji vješto bere šišarike s vrha Pančićeve omorike u Kamenici kod Višegrada. Nezirovo tijelo još nije pronađeno.

Bacani s višegradske ćuprije

Interesantno je da je nekoliko identificiranih žrtava u Perućcu pronađeno umotano u deke firme  “Rotex” iz Rogatice, što navodi na sumnju da su zločinci ljudima vezali ruke, umotavali u deke i žive ih bacali u Drinu s ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.

Naredba glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”

Srbi danas šapatom pričaju o tome da je tokom agresije u Višegradu postojala usmena naredba da se odmah ubije onaj ko pokuša muslimansko tijelo iz Drine izvaditi. Naredba je glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”.

Tadašnji direktor hidroelektrane Bajina Bašta Miloš Mandić često je i javno tražio da se “tijela ubijenih muslimana ne bacaju u Drinu, jer mu blokiraju rad turbina”.

Izvor: Avaz