U okviru kampanje MLADI FARMERI bio je otvoren poziv za mlade (od 16 do 30 godina) na temu Najbolja priča o mladima u agrobiznisu u organizaciji MUNJA Inkubatora i podrške programa Prilika Plus. Pored toga više informacija o temi mladi u agrobiznisu možete pratiti i na www.hocu.ba/mladifarmeri.

U nastavku vam donosimo rad, koji je osvojio četvrto mjesto, na već spomenutom takmičenju. Imate čast pročitati predivan rad Aldina Hodžića.

Moja priča

Moja priča počinje baš tu gdje ja živim. Trenutno živim u jednom urbanom i specifičnom selu, a to su Dubrave. Mjesto u kojem je se razvijala svaka moguća grana privrede i poljoprivrede. Neki su odustajali od poljoprivrede, da bi se kroz nekoliko godina ponovo vraćali. Ja kao relativno mlada osoba, sam se počeo baviti organizovanim načinom proizvodnje poljoprivrednog dobra prije tri godine. I od tada konstantno učim, posjećujem seminare, obilazim teren da bih učio i od drugih.

Ovo nije priča o meni, ovo nije priča o upornosti, ovo nije priča o mogućnostima. Ovo je priča o želji da se uspije, ovo je priča o nadi da se može uspjeti. Iako, najvjerovatnije nisam najbolji primjer uspješnog mladog čovjeka u poljoprivredi, ali mislim da je vrijedna za podijeliti.
Stoga, ti koji ovo čitaš, počuj ovu moju želju. A prije toga upoznaj me jer kako Aristotel kaže: “progovori, da vidim ko si”. Prije tri godine napravio sam vlastiti plan orgnaizovane poljoprivredne proizvodnje sproveo neophodne analize kako hemijske analize zemljišta, i priprema iste, ali i ekonomsku analizu isplativosti. Nakon godinu dana planiranja, razmišljanja, bilo je vrijeme da se krene u akciju. Prije dvije godine prijavio sam se na Javni poziv Općine Živinice u sklopu projekta “Podrške razvoja poljoprivrede na području Općine Živinice”, gdje sam kao aplikant sa još trideset korisnika dobio sadnice i sistem za navodnjanje, i tako podigao sam nasad maline od jednog duluma ili od 1200 sadnica, a od prije imao sam 300 m2 kupine.

I tako malo pomalo, učilo se i radilo, s obzirom da su sadnice maline bile dvogodišnje sorte, sljedeće godine sa par prijatelja, sadimo na 5 dunuma krastavca kornišona. Znate kako kaže narodna mudrost, a i moj otac “od poljoprivrede se ne živi, nego preživljava”. Bila je to teška godina, sa velikim temperaturama, jer kako naš narod kaže to je fabrika pod otvorenim nebom i tako, i jeste. Bili smo hrabri i uspjeli smo istrajati u svojim namjerama, naravno uz puno truda i rada, kopanja, okopavanja, pa do same berbe. Da se razumijemo, poljoprivreda jeste djelatnost koja je i fizički zahtjevna, a opet zahtijeva njegu, pažnju i posvećenost. Pa ako hoćete sama riječ “uzgoj” sadrži neku u sebi plemenitost, ona vuče korijen od gojiti – živjeti (u miru), davati život, živjeti, othraniti, vaspitavati (odgojiti), liječiti, iscijeliti tako stoji u jednom od rječnika.

To je moj razlog zašto se time bavim, kada me pitaju, naprosto jer se voli, a ono što se voli i posvećen si tome. I tu je sva filozofija. A kako unaprijediti, to već je posebna priča o svakome individualcu, koliko je spreman da napreduje kao čovjek, da uči, da prati, da razvija. Koliko se on sam razvije toliko će i sama njegova poljoprivredna djelatnost biti dobra i prepoznata na tržištu. A kad govorimo o tržištu moj je bio cilj da napravim sa svojim prijateljima kvalitetne i zdrave organske proizvode i da dođe do svih kupaca.
Moja je želja bila da na području lokalne zajednice pa do područja Općine napravimo takav ambijent u kome svako treba da dobije zdrave i svježe namjernice, da to ne bude privilegija nego pravo svakog čovjeka. No, sama činjenica da živite u BiH, kaže vam se da ne može bez komplikacija. Od procedura, nepoštivanja dogovora, čekanja odgovora, pisanja inicijativa i prijedloga itd. neću biti previše negativan, ali nisam ni lažni optimista, to je naša realnost koji svako od nas svakodnevno živi, htio-ne htio, to je tako, samo neko češće doživljava a neko samo kad vadi pasoš i kupuje kartu u jednom smjeru.
Svjestan, svih okolnosti u kojima se nalazimo, i u kojem se nalazi poljoprivredni sektor, sada smatram da su naš i pravi heroji ljudi koji se bave poljoprivrednim dobrom.

Nigdje ne piše, da je tamo neki seljak u januaru ustao u u 5 ujutro da naloži ili pusti grijanje u plastenik kako ne bi dosšlo do smrzavanja sjemena u zemlji. Nigdje ne piše da je te biljke u febuaru morao satima, pa tako danima, nježno vaditi iz manje posudice u veću. Nigdje ne piše da je u martu morao uzorati, tanjirao, vadio korov, i tako danima. Bolan, nigdje ne piše da je morao saditi danima u aprilu i maju, nigdje bolan ne piše koliko je morao puta čupati travu, okopavati, puštati vodu. Bolan, nigdje ne piše, da je naknado morao ograditi dodatno ogradom jer su upadale krave, ovce, svinje, kako komšijine tako i divlji zečevi, lisice, ili jednostavno pujdo koji se malo zaigrao.

Nakon toga, svega vi i vaš proizvod završite na lokalnoj pijaci-tržnici, i kaže “E, jest ovo skupo, ko da je uvezo iz Tunguzije” ili izjava od koje se meni i svakome okrene žeuldac i kaže “Može li, šta jeftinije”.

Pa neće, da može, kaže jedan popularan lik iz domaće serije.
Ne može, jer taj isti seljak mora godinu dana da živi ili ti ga 12 mjeseci. A sezona maksimalno 3 mjeseca traje. Svaki se fening računa, u nadi da će se preživjeti.
Ja gradim, takav ambijent i podstičem, kroz edukaciju, kroz razgovor sa poljoprivrednicima da napravimo takav ambijent gdje postoji stabilno i sigurno tržište, gdje će se moći od sezone ne samo imati profit, tj. pozitivan porast prihoda nego i razviti i unaprijediti poljoprivredna proizvodnja.

Ja imam želju da sljedećih par godina, živim na svojoj parceli, od svojih proizvoda od malina, od kupina, od jagoda i stolnih sorti vina koje planiram zasaditi na proljeće.
Ja inam želju da imamo takav poljoprivredni razvoj, da se svaki poljoprivrednik razvija i uvodi nove tehnologije proizvodnje.
Ja imam želju, da se naše građanstvo hrani zdravo i kvalitetno, koji je obezbijedio lokalni poljoprivrednik.
Ja imam želju, da budem primjer i drugima da se može promijeniti ambijent.