Vjera islam je, u svojoj konačnici, iznova obasjala čovječanstvo sa dva važna segmenta: vjerovanje u
Jednog i Jedinog Allaha i društvena jednakost i socijalna pravičnost. U okrutnom vremenu, 610. godine po Miladu, mušrici Mekke, ali i cijele Arabije, mogli su prije prihvatiti vjeru u Jednog i Jedinog Boga negoli odreći se uveliko prisutnih socijalnih nejednakosti. Dakle, društvene pozicije bile su u pitanju, ali i velika želja da se društveni slojevi ne izjednačavaju u pravima. Otud mnogobrojna mučenja potlačenih i nemoćnih. Željeli su ekonomske poluge moći držati u svojim rukama.

Zbog društvenog prestiža i borbe za lične materijalne interese nastaju svi neredi među ljudima, nastaju mučenja, zlostavljanja, šikaniranja. Odud iseljavanja muslimana na sigurnija područja u cilju zaživljavanja islamskih normi u punom kapacitetu. Uzrok hidžre u Jesrib bio je upravo iz tih bolesnih mušričkih razloga.

Hidžra je osmišljeni i dobro organizovani duhovni pokret u ime uzvišenih kur'anskih principa. Vođa ovog veličanstvenog pokreta u historiji islama ništa nije prepuštao slučaju. Sve je za hidžru iz Mekke u Jesrib isplanirano do udetalje. Duhovni vođa nikad svoje sljedbenike nije ostavljao same a da on prvi napravi ”šturu” na sigurnije mjesto.Više puta je slao muslimane i muslimanke na sigurno a sebe je izlagao politeističkom bijesu u gradu Mekki. Prednji dio svoga tijela, srce u grudima, koristio je tako što se s njim kontinuirano približavao Uzvišenom Stvoritelju i gledao na one koje, prije i sebe samog, šalje u hidžru sa posebnom fuadskom,srčanom dioptrijom.

Za njega je svaki čovjek bio i ostao veličanstveno djelo Allahovo i nikad nije želio oskrnaviti veličinu Božijeg djela. Štaviše, šalje im u Jesrib i ambasadora znanja,šalje im vjeroučitelja u osobi Mus'ab ibni U'mejra kako bi oni novi što tek šehadet izgovaraju postali budući ”selefi-salih” i u njemu kao svjetskom vođi navakat vidjeli najboljeg uzora svoga Hidžra muslimana Mekke i njene okoline a potom i Muhammeda a.s. u Jesrib, septembra mjeseca 622.godine, je pokret i preseljenje u ime Allaha i u ime uzvišenih islamskih vrijednosti, sa čistom i iskrenom namjerom, isključivo i jedino u ime Allaha, organiziranja i ponovnog povratka u Mekku.Kao što je sam čin hidžre golem svevremenski događaj, tako isto i njeno značenje je golemo i po vertikali i horizontali.

Otud i činjenica da hidžra ne može biti puka navrat-nanos bježanija, jer se ona u pravom svom značenju može doživjeti kao planirano iseljenje u ime Allaha i uzvišenih propisa islama,sa namjerom povratka u prvobitno prebivalište, na svoj voljeni toprak. Hidžra muslimana Mekke a potom i Muhammeda a.s. u Jesrib, septembra mjeseca 622.godine, je pravi duhovni pokret i preseljenje u ime Allaha i u ime uzvišenih islamskih vrijednosti, sa čistom i iskrenom namjerom, isključivo i jedino u ime Allaha, organiziranja i ponovnog povratka u Mekku. i uzvišenih propisa islama. Ogoljena emigracija bez razmišljanja o principima vjere, ljude ničim ne obavezuje da uporno traže povratak na svoj toprak, dok hidžra kao dugovna emigracija obavezuje na borbu za islamska načela i povratak na svoj vlastiti toprak.

Hidžrom se vjernici zavjetuju Bogu Dragome da će slijediti samo kur'anski put, koji je jedino put pravi i da druge puteve i ćorsokake neće slijediti. Njom se izoštrava srčana dioptrija i s njom vjernici imaju osvjetljene životne staze. Čovjek u svojoj vječnoj kretnji, kontinuiranoj duhovnoj hidžri, putnik je po svom praiskonu. On u svojoj kretnji stalno nekom ušću stremi.I to ne samo u islamskom smislu, utoliko što dolazi na dunjaluk da bi se uredio i pripremio za ahiret. U konačnici,čovjek je na putu, na putu hidžre, na proputovanju za sve vrijeme svoga dunjalučkog trajanja.

Put iskrene hidžre je, bez sumnje i dvojbe, bitna ljudska stvar. Možda i najljudskija od svih ljudskih stvari. Sada i ovdje taj ljudski put već možemo nazvati ljudsko usmjerenje, iskreni nijet, plemenito opredjeljenje. Put, odnosno plemenito usmjerenje ljudsko je toliko svojstveno ljudskom biću, da se ”BITI NA PUTU HIDŽRE” s pravom ističe kao suštinska odredba čovjekova..Tek ako ide čovjek nekim putem, čovjek je usmjereno i smisleno biće. Tek ako ide ”SIRATUL-MUSTEKIMOM”, čovjek postaje gromada čovjek u punom kapacitetu i smislu riječi na proputovanju za sve vrijeme svoga dunjalučkog trajanja.

Hidžra je kretnja i stremljenje prefinjenom jasnom cilju – zaštititi sebe od sebe i drugih, e da bi se prefinjeno i iskreno pristupilo misaonoj i duhovnoj Kibli – Uzvišenom Stvoritelju, Allahu dž.š. Kada Dragi Bog daruje čovjeku organe za kretnju, on je dužan postati stalni musafir i neprestance težiti Uzvišenom Cilju. Bez stalne duhovne hidžre cilj se nikad dokučiti neće. To butum ummet – univerzalna svjetska zajednica muslimana već mora znati, jer danas dobar dio muslimanskog svijeta tumara meridijanima bez istinske kibletname.

Hidžrom je osigurana najbolja strategija popravljanja svijeta. Čovjek je iskren tek onda kada u konačnici svoje duhovne hidžre osjeti da ima srce i dušu bez idola, čija duhovna dioptrija ne bulji u sve materijalne gadosti i gluposti ovog varljivog svijeta.

Fizičku i duhovnu hidžru imao je Muhammed a.s. i prvi muslimani i muslimanke kao sljedbenici njegovi. Nakon oslobađanja Mekke fizičke hidžre muslimana prestaju, ali na njima ostaje emanet da vječno čine duhovne hidžre ma gdje bili i živjeli. Ostati na putu islama i primjenjivati upute Kur'ana a.š. najbolja je duhovna hidžra. Muhammed a.s i tadašnji njegovi sljedbenici skoro punih 13 godina trpili zu pagansko zlo i donijeli čvrstu odluku da se privremeno nastane na sigurnoj jesribskoj teritoriji gdje se bez pritisaka moglo širiti svako islamsko dobro, graditi bratimljenje, sloga među ljudima i ljudska sloboda.

Do pune slobode ljudske dolazi se samo i jedino duhovnom hidžrom, aktivnošću, kreativnošću, općom katarzom. Gdje ima slobodne teritorije za konstruktivno djelovanje, tu nastaje produbljeno ljudsko promišljanje o pravima svih ljudi. Otud iza događaja hidžre, najvjerovatnije 623. g. po Miladu, nastaje, Bismillom započet, prvi društveno-politički i pravni akt, nastaje Medinski ustav(Medinska povelja), koji osigurava sva, ama baš sva ljudska prava i određuje obaveze i obrasce ponašanja za sve stanovnike tadašnje mlade Islamske države – države Medine, prve pravne države na svijetu.

Na kraju, ko god je u aprilu mjesecu 1992.godine vodio stranke a kada je počelo kidisanje na Bosnu i Bošnjake ”dao vjetra tabanima” ili gas svome autu i skrasio se u nekoj evropskoj ili tzv. islamskoj zemlji, taj je daleko od Muhammedove, a.s., životne prakse i taj i takav društveni kicoš je veleizdajnik svoga naroda, svoga grada, sela, džemata. Da su mislili na posluh Allahu i Njegovu poslaniku, narodne vođe bi izlazili iz ugroženog područja među zadnjima. Uostalom, njihova djela u toku agresije na BiH o njima sve govore.

Od njih imamo samo jad i čemer i oni ne trebaju da nam skladaju pjesme o Americi kao čemerici. Njima je u 1436. hidžretskoj godini bilo lijepo i ugodno. Njima će biti lijepo i u Novoj 1437. hidžretskoj godini jer su se dobro uvježbali živjeti kao homodupleksi, njima je, uglavnom, lijepo, jer misle da se isplati biti munafik. U cijelom svijetu islama muslimani se izjedaju između se. Bježe jedni od drugih a bajagi muslimani! A sve to dolazi otud zbog nerazumjevanja vjere islama. Kad bi pokušali da je razumiju, doživjeli bi hidžru, duhovni preobražaj, međumuslimansku pažnju i ljubav.

Bosanskim muhadžirima mogli bi se zvati samo oni što su u opancima i cipelama ”kalavarama” jedva izvukli živu glavu i među posljednjima uspjeli stići na koliko-toliko sigurniju teritoriju BiH, a sada su se već vratili na svoj toprak, ponovo izgradili džamije i tuguju za svojim najmilijim koji su žrtve stravičnog i nezapamćenog genocida.

Svim muslimanima Bošnjacima, posebno onima koji su se vratili u svoj zavičaj, neka je mubarek Hidžretska/Muslimanska nova 1437. godina.