Snaha od Mehe Džana išla je s mojim sinom u školu, osam godina u jednoj klupi sjedili, priča Anđelka • Kako će je ubiti, a i trudna je bila

– Da mi pogibe na ratištu, da ga je pogodio metak od vaših, od federalne vojske, gospoda mi Boga i rastanka moga s dušom, bih mu ‘alalila krv. Ovim riječima Anđelka Miletić sa Popovog Mosta kod Foče počinje priču o ubistvu njenog sina Miladina. Ubijen je 29. januara 1993. godine, samo zato što nije mogao dići pušku na zarobljene komšije Bošnjake.

Nekoliko mjeseci ranije bio je na Previli, na liniji, u blizini sela u kojem su zarobljeni civili bošnjačke nacionalnosti.

Spasina prijetnja

– Priveli su ih u komandu Spasu Matoviću i on nije htio da ih ubije, pošto su komšije, nego pozove moga sina i djeverića. A snaha od Mehe Džana išla je s mojim sinom u školu, osam godina u jednoj klupi sjedili. Kako će je ubiti, a i trudna je bila. Kad su ga pozvali naredili su mu da ih pobije. Kada nije htio lično mu je Spaso rek'o, ako ti nisi ubio njih neko će ubiti tebe – kaže Anđelka.

Miladin: Ubijen 29. januara 1993.

U hodniku barake u kojoj je stanovao na Palama je, prije 18 godina, ubijen njen sin. Počinitelj nikada nije kažnjen, jer je bio maloljetan. Anđelka tvrdi da se radi o Matovićevom sinu.

– Da je poginuo na ratištu ne bi mi ovoliko teško bilo. Rat je rat, ideš ti njemu, on tebi, pa ubije ko koga more prije. Nego mi ga na kućnom pragu ubiše zato što nije pobio komšije. Volim što to nije uradio, da se ne stidim svojih komšija, pa nemam ga… šta mogu – dodaje Anđelka.

Borba za prava

Sa sinom Milutinom, koji boluje od epilepsije, danas živi u objektu nekadašnje policijske stanice, pretvorene u kolektivni centar. Iza nje je mukotrpna borba za prava koja joj pripadaju, jer Miladin nije mogao dobiti status poginulog borca. Živi od 150 KM invalidnine, a stan ni nakon brojnih obećanja i rang listi nije uspjela dobiti. Problema ima i danas. Kaže da već godinu i po dana fočanski sud ne zakazuje suđenje, nakon što je jedan od komšija fizički napao i povrijedio njenog sina Milutina.

Muža i sina izvodili na strijeljanje

Zahida Džano danas živi u Ustikolini i sjeća se dana kada je u selo stiglo šest autobusa srpske vojske. Bošnjaci koji su se zatekli u selu bili su zarobljeni.

– Bilo nas je 11 ili 12. Zatvor nam je bio u našoj kući. Sjećam se da su na strijeljanje izvodili mog muža i sina. Ne znam ko je taj čovjek, ali sam čula da je rek'o da ih nije mogao ubiti – kaže Zahida.

Razdvojeni u grupe, zarobljenici su jedne noći odlučili pobjeći.

– Djever mi je proš'o istu noć, a ja, čovjek, sin i snaha udarili smo na njihovu liniju. Vratili smo se, krili se u grmenu pod Vučićima do slijedeće noći i onda smo prošli u Ilovaču – kaže Zahida Džano.

(avaz)/Istočna Bosna