– Znaš li ko je danas glavni u Bosni?

– Ne znam… Ko?

– Ovi Saudijci…

– Koji…

– Ovi s audi 6, audi 7, s audi 8… Oni su ti glavni…

– Vala baš…

Priča Salko i smješka se. Vala smo zaboravili da se smijemo, pa kad naiđe neko vedrog duha čitav dan ti lijepo.

– Naiđe nastavnik matematike pored prosjaka, a ovaj ispružio ruku i traži marku…

– Gdje mene nađe, pa ja sam ti prosvjetni radnik, kod nas su plate male i neredovne, govori nastavnik, a onaj prosjak ga gleda pa mu šapne… – I ja sam prosvjetni radnik, prijatelju, samo nemam prva dva časa…

– Onog mog mlađeg, što je u četvrtom osnovne, učiteljica pitala da nabroji tri životinje na P; i on nabrojao: tica, čela i seto… Poslije me učiteljica zvala na razgovor… Kontam, i ja bi joj tako rekao i ne kontam šta je dijete krivo…

Danas je Salko unio malo vedrine u Šefketov taksi… Kad je izlazio kaže:

– Vidimo se…

– Ako se ne vidimo upalit ćemo svijetlo… dodaje Šefket raspoloženo…

A onda uđe neko ko bi da filozofira i razbije onu opuštenost ko čašu. Doduše, filozofija nekome dobro stoji ko političarima odijela a nekome brate ko široke dimije – nikakav svitnjak tu ne pomaže.

– Kad li smo, kaže ovaj filozof, postali ovakvi kakvi jesmo. Da li od kako smo čitali Mešinog Derviša koji kaže Lovi ribu Ahmete Šabo… Ko biva gledaj svoja posla i ne zabadaj nos tamo gdje mu nije mjesto ili ranije. Ko je, ako ne mi stalno govorio da je svaka prešućena zlatna, da pametniji popušta, da se ne treba petljati tamo gdje ti nije mjesto, znači nigdje… Od kad nam je to u tradiciji, i kako će takav narod da se pobuni protiv drugoga kad ni protiv sebe ne zna… Šuti, ne diraj, ostavi, šta ti znaš… Od malih nogu mi ubijamo našu djecu i učimo ih da postanu roboti, i onda se čudimo što smo ovakvi kakvi jesmo… Mali, lokalni šerifi nas zajahali ko magarce i udaraju li udaraju a mi im svakih izbora dodamo novu motku jer se stara već otrcala od naša leđa… Boljeg naroda političari nisu mogli izabrati i da su htjeli…

Šuti Šefket, iskustvo ga naučilo da je bolje prešutjeti, a i ovom putniku filozofija taman dobro stoji, vidi se to odmah i čini mu se da se tu nema šta ni dodati ni oduzeti… U neko doba je pokušao da zapamti ono što je čuo ali mu nije uspjelo, kad je te večeri sa ženom pio kafu i pokušao da ponovi ono što je od filozofa čuo, ni jedne se nije sjetio…

Sreća pa je taj filozof bez kravate i odijela išao na kratke relacije i brzo napustio Šefketovo vozilo, da je išao dalje ko zna šta bi mu sve ispričao, i to onako poluozbiljno, da im prođe vrijeme…

Jednom je ušao jedan koji zna sve o tome ko koga, gdje i kad. Kad ti on ispriča priču zavrtoglava ti se.

– Uvijek neko gleda, da znaš…

Tako mu rekao na kraju… A šta je ispričao na početku o tome čije poštene žene se valjaju sa glednim i malo manje uglednim građanima i seljacima…

E o tome neki drugi put… Kad Šefket bude bio dobre volje, jer danas mu baš i nije sve kako treba… Doduše, još mu zvoni u glavi šta je onaj rekao:

– Ništa se ne može sakriti… Uvijek neko gleda…

Ma je li moguće…

Šefket T.