– Imaš li gdje otići u ovo doba?

Kike ga pogleda pažljivije i zaškilji na jedno oko. Bilo je očito da vozač autobusa to pita reda radi, i da mu nije padalo na pamet da pomogne putniku koji je kasno stigao u grad. Često se to događa, ljudi pitaju kako si, a u stvari ih uopšte ne interesuje odgovor. Kažu – žao mi je, a nije ih briga, pitaju samo da ne šute, a u stvari ne misle ozbiljno i ne znaju da bi ne rekavši ništa rekli puno više.

Tako je bilo i sa vozačem autobusa Geld tours, koji je zakasnio jer je na putu bilo snijega i leda, i dobro da je ikako stigao.

Vozač se okrenuo i za čas izgubio na stanici koja i nije bila pregolema, ali ako neko hoće da se izgubi on to može učiniti čak i na malim stanicama.

Kike se osmjehnu. Vozač se zvao Osman ili tako nekako, toliko je skontao za ovih par sati u busu. Bio je debeo, zarastao u nekoliko dana staru bradu i nije ga u suštini bilo briga za putnike, radio je svoj posao mehanički, ali se čak i on bio uplašio hoće li uopće doći do grada jer ovakav snijeg nije pao od osamdeset četvrte. Toliko puta je to ponovljeno ovih dana da su i vrapci na granama upamtili.

On je vagao šta ljudi govore i koliko su hladni i nezainteresovani za tuđu nesreću, trudio se da ne bude takav. Otkako je napunio četrdesetu donio je odluku da će pokušati svaki naredni dan biti barem malo bolji čovjek nego juče. Ne uspijeva mu svaki put ali od ideje nije odustajao.

Izašao je iz puste autobuske stanice. Bilo je hladno. Nigdje nikoga, čak ni taksisti koje dosta dugo nikakva nesreća nije mogla spriječiti da ne dežuraju kada stižu putnici, nisu bili na svom uobičajenom mjestu, ni jedan.

Da je Osman sačekao barem malo Kike bi mu odgovorio na pitanje i ne bi mu bilo ni na kraj pameti da od njega traži pomoć, ali Osman je utekao na vrijeme. U stanici je sigurno bilo neko mjesto gdje su šoferi koji zakasne mogli da se zgriju i prenoće, ili nije, sve jedno, Osmana nije bilo.

Prije nego što je pomislio: Šta sad, kuda u ovo mrtvo doba, noge ga ponesoše ulicom prema gradu.

Dok je hodao hladnoća je manje štipala.

Nije baš često imao priliku gledati grad u vremenu poslije pola noći, okovan snijegom i ledom, ali mu to ni sada nije padalo na pamet. Prizor je bio nestvaran, ispod svjetla su se provlačile pahulje snijega, bjelina ogledala u samoj sebi i uspavanom gradu davala neki bajkoviti izgled.

Na ulicama samo semafori ujednačeno udaraju po žutom svjetlu. Nema beskućnika, pijanaca, pankera, čak se ni psi lutalice nisu usudili izaći iz svojih jazbina.

Valjda će išta raditi, pomisli Kike drhteći od hladnoće. Topla kafa, čaj bilo šta, sada bi mu dobro došlo, a u kafani bi mogao ostati do jutra ukoliko mu dozvole.

Kada si gladan hrana je pred očima htio ne htio, kada je hladno razmišljaš da se zgriješ, samo o tome, a te večeri je tako ledilo da su vrapci i mačke pouzdano spavali skupa, i ne samo oni.

Navukao je kapu dublje na glavu i puhnuo u smrznute ruke. Kada je podigao pogled ukopao se na mjestu.

Prvo je mislio da mu se pričinjava a onda je odlijepio noge od leda i prišao bliže.

Na klupi, pored ulice, sjedio je mladić. Snijeg je padao ali njemu to očito nije smetalo. Bio je u tankoj majici zagledan u prozor susjedne zgrade, naslonio bradu na ruke i uzdiše.

– Šta je tebi, majke ti. Jesi li poludio? Sad je u modi samospaljivanje a ti bi da se smrzneš, e jest ti fazon. Ako ti je život dojadio ima i lakših načina da se ubiješ. Od ovog minusa se i vukovi plaše a ti u toj majičici ko da je juli mjesec. Ti nisi normalan, nisi majke mi, ima makar minus sto pedeset…

Mladić je ustao sa one klupe. Bio je zbunjen, nije znao šta da kaže, i u prvom momentu, mada je to bilo nemoguće Kiketu se učini da se uopće ne trese, ne cvokoće zubima, ne drhti kao što je on drhtao a na njemu su bile dvije jakne.

– Rekao bih ti da gledaš svoja posla, ali si u pravu, promrmlja.

Da, drhtao je, sada se to dobro vidjelo.

– Hodi ovamo, evo ti jedna moja jakna, obuci i dobro se zakopčaj, do vrata. Čini mi se da negdje u torbi… Evo ga, evo ti i šal, zamotaj oko glave.

Mladić je bio iznenađen, gdje neće, Kike se pošteno izgalamio na njega, a sad mu sa sebe skida jaknu i daje šal.

– Hvala vam, niste trebali, nije toliko…

– Kako bolan nisam trebao, pa da mi se smrzneš. Mislili bi da si kakav spomenik na toj klupi, zaledio bi se i do proljeća te niko ne bi našao. Bio bi vijest u novinama, na jedan dan, već sutra bi te svi zaboravili.

– Mislite da bi me zaboravili?

– Jašta bi, pa koga to pamte duže od dva dana? Svako se o sebi zabavio, mrtvi su mrtvi i gotovo, a ti bi bio mrtav, bi garant.

Mladić se spetljao, jedva je skopčao jaknu koju je Kike navukao na njega. Prsti su mu drhtali i nisu ga slušali.

– Hvala vam, iznenadili ste me, nikoga nisam očekivao u ovo doba i po ovom vremenu.

– Ništa se ne zahvaljuj i ne persiraj me majke ti. Sve mislim da mi neko ima iza leđa, a ja i ti smo vjerovatno jedini budni na ovoj salaukovini.

– Na čemu? – zbunjeno će mladić.

– Ma ništa, ja to onako. Nego, znaš li radi li igdje išta u ovo doba, da se malo zgrijemo, popijemo štagod toplo?

Mladić kao da je nekoliko trenutaka oklijavao, premišljao se. Kratko je to trajalo, Kike je već odmicao niz ulicu.

– Ima jedno mjesto, Aljina kafana, oni rade čitavu noć.

– Gdje je to tačno, nisam siguran da ću pogoditi po ovom kijametu?

– Nije daleko, odvest ću vas.

– Opet ti meni vi.

Mladić odmahnu glavom.

Zavejani snijegom njih dvojica hitro prijeđoše ulicu. Vjetar im je pahulje tjerao direktno u lica, pa dok ne uđoše na jedna uska vrata, koja Kike da je bio sam nikada ne bi pronašao, nisu riječi progovorili.

Mala prostorija, jednostavno uređena, spuštenih plafona sa drvenim šašavcima, nekoliko stolova prekrivenih stolnjacima i malim šankom u uglu.

Kiketu se učinilo da nema nikoga, ali je bilo toplo, a to je ono što mu je u ovom trenutku trebalo.

– Bez tebe ja ovu kafanu nikada ne bi pronašao, reče zahvalno dok je skidao jaknu, kapu i šal i namještao se za sto pored zida. – Mislio sam da ovakve stolnjake više ne prave, ove kockaste, osmijehnu se.

Mladić je sjeo nasuprot Kiketa i zagledao mu se u lice. Nasmijao se, zadovoljan onim što je otkrio.

– Ja sam Šiško, a ti si, čini mi se dobar čovjek, reče i pruži ruku.

– Ja sam Kike, a jesam li dobar ili nisam to ne znam. Svako bi te po ovoj salaukovini pokušao maknuti sa one klupe, zato ne moraš biti dobar. I oprosti, bogati što se izgalami na tebe. Tako ja reagujem, na prvu, to govori srce a ne glava. Poslije kontam da nisam trebao, ali već je gotovo.

Kike je bio puno bolje raspoložen. Topla prostorija brzo je otjerala hladnoću koja ga je nagrizala do kostiju. Stresao se kada se pozdravljao sa Šiškom, ruke su mu bile ledene, što nije čudo.

Šiško se samo osmjehnu i Kike spazi simpatičnu rupicu na obrazu, smijalicu. Imao je crnu kosu i krupne, crne oči, čuperak na čelu, a iz njega je izbijala tuga koju Kike nije razumio. Bio je mlad, jedva da je prešao dvadesetu, sada je to bolje vidio mada je prostorija u kojoj su sjedili bila u polumraku.

Kike se osvrnu prema šanku i ne stiže ništa reći jer se konobar već našao pored njih i nekako značajno pogledao Šiška, a ovaj mu samo klimnu glavom. Pomisli da je mladić ovdje vjerovatno stalna mušterija i konobar ga poznaje.

Srkali su čaj od kamilice, pa Kike zapali cigar.

– Nisam vjerovao da bi ova noć mogla i ovako da se završi, vrtio je glavom, nikada ne znaš šta te čeka iza narednog ugla.

Šiško odobrava klimanjem glave ali ne progovara.

– Zbog žena sam i ja činio svakakve gluposti, znaš… Ali sjediti na klupi po ovoj hladnoći i blenuti u njene prozore… tu si me pretekao. Ne bi ja da te kritikujem i još jednom oprosti što sam te onako ružno napao kao da te znam godinama, nije bilo s lošom namjerom. Šokiralo me kad sam te vidio po onoj hladnoći.

– Ovo je malo drugačije. Šiško je prešutio ono što je smatrao nebitnim, govorio je o djevojci, ženi.

– Svaka je drugačija, svaka je jedinstvena, nezamjenjiva, posebna ko koka kola. Al’ sam ovo dobro rekao, ha.

Bilo je neke duboke tuge u tom osmijehu, Kike je sada bio siguran u to.

– Ti si odavde, dobro poznaješ grad, znaš gdje se može skloniti od zime.

– Jesam, živim u stanu iznad kafane, sa ocem.

– I šutljiv si brate, ja meljem ko navijen, a ti ništa. Ne pričaš mnogo. Je li vrijedna da se zbog nje provede ovakva noć na klupi?

– Stotinu ovakvih noći i još više…

Kike je gledao u njega otvorenih usta.

– E vala, svaka joj čast, ako je tako.

– Tako je…

– A zna li šta zbog nje činiš?

– Zna.

– Pa što onda nisi u stanu, sa njom, nego u parku?

– Ma, duga je to priča, Šiško je vrdao, nije mu se pričalo pred čovjekom kojeg vidi prvi put u životu, a opet nešto u Kiketovoj spontanosti ta neka toplina i otvorenost, kao da se ipak poznaju odnekud, nisu mu dali da se makne od njega.

– Razumijem, kratko će Kike ne želeći navaljivati.

– A vi?

– Ti…

– Dobro, ti… Noć je, hladno, snijeg pada, tri sata poslije ponoći, otkud u ovo doba… Pretpostavljam da nisi odavde. Sad je Šiško pitao.

– Bio u Sarajevu, autobus dobro zakasnio. Kad sam stigao na stanicu nigdje nikoga, u ovo doba nema žive duše ne mogu dalje i kada bi htio. Sjetio se jednog prijatelja koji stanuje u Bankerovoj a onda putem odustao od te ideje. Nije baš prijatno uznemiravati ljude u ovo doba, kakvo god da je zlo. Pa šta bi da nisi naletio na mene?

– Imao bi na sebi dvije jakne, eto šta bi… Osmjehnu se. Mislio sam, ako naletim na nešto da radi dobro je, a ako ne sklonio bi se negdje, čučnuo u kakvom ćošku do prvog prevoza.

– Smrznuo bi se od hladnoće, ima minus… Koliko ti ono reče, minus sto…

– Možda i bi, ali nema veze. Čuo sam da to i nije tako loša smrt. Samo zaspiš i gotovo.

– Sad pretjeruješ. Mene kritikuješ, a tebi sve jedno, nešto tu ne štima.

– Svako, moj Šiško ima svoj prozor u koji blene i svoju klupu u parku u koje god doba dana ili noći. Neki svoj belaj, svoju nesreću i svoju sreću.

– Pa koja je tvoja, Kike dobri čovječe? Šta tebe muči?

Kike duboko uzdahnu, odhuknu a onda zapali novu cigaru.

– Ostavila me žena, uzela sina i otišla. Nije rekla ni zbog čega, ništa nije rekla. Prošla tri mjeseca, jedan prijatelj mi je rekao da je vidio u Sarajevu, radi u nekakvoj firmi na Ilidži. Išao da je pronađem, da razgovaram sa njom…

Kike proguta knedlu.

– Nađe li je?

– Jesam. Pričali smo, vidio sam dijete. Dijete je nešto najbolje što u životu može da ti se desi. Opet ću gore, za koji dan, kad se ovaj kijamet smiri, pa možda i ja krenem za njima.

– Eto vidiš, žena…

– Taman tako, naša sreća i naša nesreća, žena…

Onda su malo ćutali zabavljeni vlastitim mislima.

Kike smotri da njegov poznanik nije pipnuo čaj. Opet je bio u onoj istoj majici, sivoj, na kojoj se nazirala glava Indijanca.

– Ona se zove Selma, prokide Šiško, živi u zgradi preko puta, stan 3a. Bez nje ne mogu da dišem, ne mogu ni tamo ni ovamo, drži me na pola puta.

Kike se obuzda od pitanja, šta bude htjelo, ovo momče će mu samo reći.

I rekao je. Pognute glave Šiško je pričao o Selmi, opisivao je, slikao riječima i činilo se, tek sada iz sebe pustio onu duboku tugu koja ga je izjedala. Mi smo jedno, uvijek smo bili, a znamo se još iz vrtića. Ono što sam ja mislio ona je govorila, što je ona govorila ja sam činio. Tako je to bilo godinama, i sad je nema. Pričao je i o svom ocu Mirsadu K., tek sada ga razumije, ali više ništa ne može promijeniti. Prkosio mu je, tjerao inat, a otac se srušio ko one velike zgrade, i sad kad bi nešto promijenio, više nema vremena.

Majka mu je umrla dok je bio klinac tako da je otac bio sve njegovo, čuvao ga i štitio, opraštao mu gluposti koje je činio i prelazio preko njegovih tinejdžerskih, otrovnih ujedanja jedinog roditelja. Bio je razmaženi jedinac kojem su ispunjavane sve želje a on to nije vidio ni cijenio, onako kako ne vidiš šta je bitno dok to ne izgubiš.

U kafani je bilo toplo, a Kike iscrpljen od hodanja. Minus je zamijenila vrućina i u neko doba je zadrijemao. Jedva da je čuo šta mu je Šiško govorio trudeći se da oči drži otvorene. San ga je lomio a glava mu padala na prsa protiv njegove volje.

Malo je pamtio šta je bilo dalje.

Vani je divljala hladna, februarska noć, snijeg nije prestajao, a Šiško ga je odveo do nekog kreveta u sobici odmah iza šanka.

Rekao mu je još nešto ali se Kike nije mogao oduprijeti snu, pa ga je ostavio.

Nekoliko sati se nije okrenuo. Spavao je u odjeći, čvrstim snom bez snova.

Probudila ga je buka od koje su zidovi podrhtavali. Nije odmah mogao da se sjeti gdje je i otkud ovdje. Navukao je na sebe toplu jaknu, preko ramena prebacio malu torbu i izašao napolje.

Zastao je na vratima.

Prostorija ispred njega bila je ruševina bez prozora, na podu komadi slomljene cigle, truhle grede. Ispod prljavštine izvirivao je komad kockastog stolnjaka.

Kike je izašao na ulicu bijelu od snijega. Napadalo ga je dosta tokom noći. Golemi bager čistio je ulicu i stvarao buku koja ga je probudila.

Kike se okrenu i pažljivo odmjeri ruševnu zgradu u kojoj je popio čaj i prespavao.

Snijeg je prestao padati, odnekud iza gustih oblaka naziralo se slabašno sunce.

Potraži i zapali cigaretu, osvrnu se oko sebe, onda kroz dubok snijeg krenu prema centru grada gdje je morao biti neki taksi.

Napravio je desetak koraka i stao. Bilo je tako jednostavno otići i zaboraviti na sve što se dogodilo prethodne noći bez puno razmišljanja, ali on je bio Kike, a Kike, barem do sada nikada nije išao bližim i jednostavnijim putem.

Osvrnuo se i vratio nazad do onog bagera, mahnuo rukom čovjeku u njemu.

– Oprostite, znate li gdje stanuje Mirsad K?

Čovjek odmahnu glavom i nastavi sa poslom.

Kike prođe sa druge strane zgrade i na ulaznim vratima primjeti pločicu sa imenima stanara.

Mirsad K. drugi sprat. Odavde zgrada uopšte nije izgledala tako loše kao sa čela.

Premišljao se nekoliko trenutaka cupkajući po snijegu. Onda pritisnu interfon. Javio se krupni, muški glas i to odmah nakon što je zazvonio.

– Vi ste Mirsad K.?

– Jesam, izvolite.

– Oprostite što vam smetam ovako rano, ja sam poznanik vašeg sina, samo sam htio da…

– Čiji ste poznanik?

– Šiškov, vašeg sina, samo sam htio…

– Uđite.

Vrata se otvoriše i Kike uđe.

Drugi sprat, lijepa bordo vrata, na njima špijunka i mjedena pločica sa imenom stanara.

Nije morao kucati ni zvoniti, Mirsad ga je čekao na vratima. Bio je to prerano ostarjeli čovjek, potpuno sijed, dubokih bora na licu. Nos, oči, brada, sve isto kao kod Šiška. Isti on samo stariji, dosta stariji.

– Ko ste vi, mladiću?

– Ja sam Kikić Fikret. Sinoć kasno sam stigao u grad, i čudi me da se autobus uopšte probio kroz mećavu. Vaš sin Šiško me je spasio da se ne smrznem, odveo u neku kafanu i ponudio krevet u kojem sam proveo noć. Htio sam da se zahvalim, da njega nije bilo ko zna kako bi se to završilo. Sinoć je bilo jezivo hladno i padalo je.

Čovjek ga je gledao blijedo, lice mu je bilo hladno kao onaj debeli led ispred zgrade. Kike pomisli da Šiško vjerovatno nije bio u dobrim odnosima sa ocem, pa ga ovaj zbog toga tako gleda i da nije bila dobra ideja svraćati.

– Oprostite ako sam smetao, odoh ja.

Kike se okrenu i požuri prema stepeništu, koreći sam sebe i svoju brzopletost. Zar nije mogao jednostavno otići kući.

– Samo malo gospodine, nemojte žuriti, samo jedno pitanje, molim vas. Gdje ste sreli Šiška, odakle ga poznajete, otkud vi skupa?

Nije to bilo jedno pitanje, no Kike više nije imao kud. Vidio je da između oca i sina nešto debelo ne štima.

Ispričao je do detalja sve što se sinoć dogodilo i kameno lice Mirsada K. poče da se mijenja. Kike prestade pričati.

– Ne znam o čemu govorite, glas mu je sada bio nesiguran i drhtao je. – Kafana u kojoj tvrdite da ste se spasili od hladnoće ne radi godinama, soba u kojoj ste spavali je razvalina bez zidova, a moj sin Šiško, moj jedinac… Zastao je i duboko odhuknuo. – Poginuo je na Kapiji, devedeset pete…

Kada je izašao iz zgrade nije osjećao noge, a hladnoća s tim nije imala nikakve veze.

Kao programiran uzbacujući naramenicu torbe koja je uporno klizila sa ramena, vratio se do parka gdje je sreo Šiška.

Debele naslage snijega na klupi i svuda okolo, nikakvih tragova da je tu neko sjedio i hodao, ništa. Snijeg je napadao ali ne toliko da bi mogao sakriti nedavne otiske stopala.

Onda podiže pogled prema susjednoj zgradi. Pogled je padao na samo jedan prozor. Tek dosta kasnije će saznati da se Šiškova Selma udala pa razvela, i da u toj zgradi živi sa sinom.

Nije mu bilo mrsko ni naporno zbog snijega, nego je otišao i do Banje, do grobova u kojima su počivali oni koji su poginuli na Kapiji, zadnje godine rata. Od granate, koja je pala u gradsko jezgro poginulo je sedamdeset i jedno, među njima i Šiško.

Bio je sa Selmom, presjekao ga geler, umro je istog trenutka. Na sebi je imao sivu majicu na kojoj se nazirala indijanska glava. Tu majicu mu je ona kupila za rođendan.

Pronašao ga je pažljivo zagledajući fotografije na mermernim nišanima. Iste oči, šiška na čelu i ona smijalica na obrazu.

Šiško je ležao pod zemljom već 17 godina, da je preživio imao bi godina koliko i on što ima. A da ga sinoć nije sreo Kike bi bio ledenica.

Nije se usudio prići lijepoj ženi koja je stanovala u stanu preko puta parka. Šta da joj kaže? Da jedna čista duša luta gradom i noću gleda u njene prozore, taman posla.

Čuo je, jednom, dok je sjedio na kapiji i pio kafu, namjerno se smjestivši blizu stola za kojim je ona sjedila sa prijateljicom. Rekla je da ga vidi i nakon toliko godina. Sjedi na njihovoj klupi i gleda u prozore. Daleko je, ali ga čuje šta govori. Moli je da ga pusti jer njena tuga ga drži ni tamo ni ovamo, tako je rekla. Onda je jednog ljeta vidio kako šeta sa nekim muškarcem i drži za ruke, smijala se, ali nekako suzdržano, kao krivac. Led u njoj se topio i život je polahko nosio pobjedu.

Šiško se valjda smirio.

Dugovao mu je to čačkanje po njegovom životu. Nije se bez razloga ukazao baš njemu i baš one noći kada je mislio da će se zalediti. Kike nije bio od onih koji zaboravljaju i koji pitaju: Kako si, a ne zanima ih odgovor.

Šiško je pomogao njemu, i on to nije zaboravio.

Išao je na Šiškov mezar još nekoliko puta i ode kad god svrati u grad. Sjedne pored mermernog kamena i ispriča mu šta ima novo.

Šetači na Banji već su navikli na njega i niko se ne čudi što pored tog groba priča sam sa sobom.

Jednom je tu zatekao Šiškovog oca, dugo su se gledali a onda ga je stari zagrlio, stisnuo uza sebe i teško zajecao.

Kiketova žena se vratila i sve je bilo kao i ranije. Oprostio joj je i ona je oprostila njemu; tako je to sa životom, uvijek ima šta da se oprašta.

Nekako ubrzo kada je na korzu sreo Selmu sa momkom, na Šiškovom mezaru je pronašao jarko crvenu ružu. Vidio je kada je odlazila sa Banje, ličilo je na oproštaj i Kike je nekako znao da se njegov prijatelj, mladić koga nije upoznao dok je bio živ, smirio i da više ne sjedi na onoj klupi i ne gleda u njene prozore.

– Dobro putuj prijatelju, prošaputao je Kike…

I danas ode na njegov grob, odšuti, zapali cigar, uzdahne.

Nikad više ga nije sreo da luta gradom, a navraćao je u svako doba i po svakakvom vremenu…

(Piše: Mehmed Đedović)